Ako se ne radi o sudskom postupku u kojem su čovjeka neposredno nakon ubojstva zatekli kako stoji nad truplom s nožem u ruci ili ako lupeža ne uhite neposredno nakon pljačke s plijenom u rukama, velika je vjerojatnost da će suđenje potrajati. Ako je još riječ o desetak optuženika za gospodarski kriminal, mito i korupciju s političarima ili bankarima, nema baš nikakve šanse da će suđenje nakon podizanja optužnice uopće početi u roku od godine dana.

Odvjetnici specijalizirani za kazneno pravo u moru pravnih normi i zakona plivaju kao barakude, i to maestralno primjenjuju, pa nije čudo što sudski postupci u složenijim predmetima traju godinama, a neki gotovo i desetljećima. Na raspolaganju im stoji golemi spektar legalnih poteza. Neprimanje poziva, traženje izuzeća sudaca i suda, traženje izdvajanja nezakonitih dokaza, iskaza svjedoka, vještačkih nalaza, otkazivanje punomoći odvjetniku...

Sve to im omogućuje Zakon o kaznenom postupku. Kad bismo imali dobar zakon, kazneni postupci trajali bi bitno kraće. Zakone donose političari koji ih, kad su zainteresirani, mogu brzo izglasati. Suci tvrde da su oni na nižim sudovima potplaćeni, da među njima ne napreduju najbolji i da način izbora sudaca nije u potpunosti transparentan. Zakon im je osnovni alat, a kad ni on nije odgovarajući...

Tužitelji pak rade u malim kancelarijama koje su pretrpane sa spisima pa je jedan od najvećih problema u DORH-u velika fluktuacija ljudi. Iskusni odlaze u odvjetnike, a na njihova mjesta stižu početnici. Razloga zbog kojih veliki postupci traju dugo je puno, no uz dobru volju mogu se ubrzati. Jedan od prvih koraka u tom smjeru, suglasni su suci, odvjetnici i tužitelji, morao bi biti kvalitetniji Zakon o kaznenom postupku.