To je to što me zanima!

Dobiva li život i brak rođenjem djeteta dublji, istinski smisao?

Razumijem žene koje strahuju hoće li biti dobre majke i poštujem njihovu iskrenost u odluci da neće imati djece. Meni bi bilo žao da nisam iskusila "čari" roditeljstva
Vidi originalni članak

Ima li smisla život bez djece, pitam se sve češće jer neki meni dragi ljudi prilično rezolutno okreću glavom na sam spomen potomaka. Moja prva reakcija na takve jest da su bedasti i da nemaju pojma. I istina je, oni jednostavno ne znaju što propuštaju. A kako bi i znali? 

Njima se čini da je život uz djecu pun odricanja, da je to život u kojem je sve što činiš neka teška kombinatorika i da, taman kad sve poslužiš da recimo odeš u kino, to dijete dobije temperaturu. Ne mogu ih demantirati. Tako je to, ali opet - nije to bit priče. U proteklih godinu dana koliko pišem ove svoje tekstove dosta sam žuči prolila nad svim lošim stvarima u roditeljstvu. Da, težak je to posao. Prvo se izgubi dio sebe i dio onog nekog odnosa s partnerom. Ima tu i onih trivijalnih stvari. Od nedostaka vremena za frizera, prijatelja do manjka želje da uopće to vrijeme nađeš. Pa to bolno nespavanje...

Kad postaneš roditelj shvatiš da ti i sve tvoje više nisu na prvom mjestu i da više ne postojiš ti, nego uvijek uz tebe postoji još netko za koga si spreman pomaknuti pola planete 

Vrati se to jednom u normalu, ali onda kad se vrati, ti to ni ne primjetiš jel te više ni ne brine da li te on poljubio sedam ili osam puta na dan i kojom je intonacijom rekao 'volim te' prije spavanja. Baš te briga i kad si posljednji put jeo na miru ili imao vrijeme za sebe. To jednostavno prestane biti važno. 

Kao što kada završi pubertet spoznaš da ti više nije važno puno tih nekih pubertetskih gluposti, kao kad završiš fakultet i dođeš na prvi posao shvatiš da onaj seminar oko kojeg si se jako sikirao jel nisi dobio potpis na drugoj godini, uopće nije ni bitan. Tako i kad postaneš roditelj, shvatiš da ti i sve tvoje više nisu na prvom mjestu. I da zapravo više ne postojiš ti nego uvijek uz tebe postoji još netko za koga si spreman pomaknuti pola planeta.

Strah od majčinstva

Neki dan sam slušala objašnjenje jedne svoje, pa recimo, bolje poznanice zašto nema djecu i zašto misli da ih nikada neće ni imati. Prvo se boji da će izgubiti svoju savršenu liniju. Sad već vidim hrpetinu vas kako preokrećete očima, ali ja razumijem taj strah ma koliko on površan bio. I ja sam se jednom bojala da ću nakon poroda izgledati kao tenk i bila sam sigurna da si neće moći objasniti kako nema veze što izgledam kao slon jer sam podarila ljudski život. 

Onda sam čvrsto odlučila da ću zadnje pare dati na privatnog trenere, a ionako ću uštedjeti na hrani jer neću jesti pa će se to valjda nekako srediti. Sredilo se na kraju besplatno. Privatni trener mi je bio vlastiti sin koji mi nerijetko nije omogućavao da jedem. Uglavnom stesao me za neka tri mjeseca.

Onda je ta persona rekla kako se boji i da neće biti dobar roditelj. I taj strah razumijem. Sigurna sam da ću ga osjećati do svoje smrti. Boji se i da se neće moći nikada dovoljno dobro posvetiti svome djetetu...Nedavno sam pročitala jedan intervju s Josipom Lisac u kojem je žena rekla da namjerno nikada nije htjela biti majka jer nije željela birati između djeteta i karijere, a sigurna je da ne bi mogla biti dovoljno dobra u oboje. 

Jedino bi mene osobno mučila činjenica da karijere danas ima, a sutra nema, a ti si možda potrošio život i šansu da osjetiš bogatstvo roditeljstva 

Sebičnost? Za neke vjerojatno da. Za mene samo obična nepatvorena iskrenost. Po meni je to puno više fer nego imati djecu kojima ne pružaš ništa. Znam da će se neki snebivati nad tom izjavom kao i nad svakom ženom koja radije bira karijeru od majčinstva, ali ja i to razumijem.

 Jedino bi mene osobno mučila činjenica da karijere danas ima, a sutra nema, a ti si možda potrošio život i šansu da osjetiš bogatstvo roditeljstva. Brine tu moju poznanicu i što ako u jednom trenu poludi od roditeljstva pa postane grozna majka. Hm, ja koja sam do sad poludila stopedestpet puta mislim da to i nije neki problem. Sve se tješim da će moj sin kad-tad susresti neke luđake pa je bolje da već kod kuće nauči kako se s time nositi. I moram priznati da mu super ide. Recimo kada me dovede do ruba pa ja počnem nabijati vratima/igračkama ili šta god mi se nađe na putu pa se počnem i histerično derati moj ljupki sin samo kaže: Mama, ja sam tvoja jubav...I šta reći. Odmah se stabiliziram bolje nego da mi je netko intravenozno ubrizgao kutiju normabela.

Sigurna sam da su i mnogi ljudi bez djece sretni ljudi 

I sada se vraćam na početak priče. Ima li smisla život bez djece? U ovoj priči mislim na ljude koji mogu, ali ne žele imati djecu. Oni koji ne mogu su puno teža i bolnija priča. Za mene takav život nema nikakvog smisla. Iako sam bila sretna i prije nego što sam postala majka. I apsolutno nisam osjećala da mi išta nedostaje. Oduvijek sam vjerovala da ću imati djecu. Znala sam da će oni doći kad-tad, ali istina - nije mi se žurilo. 

Što bi bilo kad bi bilo...

Da li bih bila nesretna da nikada nisam iskusila tu ljubav? Mislim da ne bi. Jer jednostavno ne bi znala što propuštam. Možda bi moj odnos s mojim partnerom bio dublji (možda bi i pukao) jer bi možda imali više vremena za sebe. Možda bi, kao nekad, vodili filozofske rasprave o smislu života, a ne kao sada o tome je li 'minimucek' spreman na tutu ili nije i da li je pojeo cijelu bananu ili samo pola. Možda bi češće putovali svijetom,a rijeđe išli na Bundek. Možda bi se manje bojala hoće li me pokositi neka teška bolest. Možda bi se općenito puno manje bojala, a puno više propitivala neke, sada mi se to čini kao teške gluposti. A možda bi samo patila jer se nisam ostvarila kao majka.

A opet sigurna sam da su i mnogi ljudi bez djece sretni ljudi. Tu mislim na one koji svjesno i namjerno odluče prekršiti tu društvenu normu i svjesno i namjerno zaključe da ne žele biti roditelji. Samo mislim da oni ne znaju, ali bolje za njih da na znaju, koliko sreću i ljubav propuštaju.

Idi na 24sata

Komentari 148

  • zara 18.07.2012.

    A što je sa onima koji žele djecu, a ne mogu ih imati?!

  • ljerče 13.07.2012.

    imam dosta prijateljica koje su blizu 30-ete i još nemaju djece... njihova odluka i njihov izbor, ja ih podržavam... ja imam dvoje i prvo sam rodila sa 23 godine i kad gledaju mene svaka od njih bi imala djecu bez problema jer su me vidjele u svakakvom izdanju, i nervoznu i smirenu i kad gunđam i kad sam super... al kad moja djeca njih zagrle i pokažu im onu lijepu stranu roditeljstva zbog koje zaboraviš na sve neprospavane noći i izgubljenih živaca, imale bi ih odmah sutra... za sve postoji određeno vrijeme u životu... nekome ranije nekome malo kasnije...

  • BozicaMarjanovic 13.07.2012.

    DA ZITVOT SE PROMJENI STO NA SAT AL KOD NEKIH IMA POZITIVNE UCINKE A KOD NEKIH NEGATIVNE,SVE ZAVISI OD PARTNERA KAK SE NOSE S TIM

Komentiraj...
Vidi sve komentare