Svijet iz Hrvatske neće gledati slike kakve je gledao iz Makedonije i Mađarske. Naša je zemlja, koja je ne tako davno, 90-ih, primila pola milijuna ljudi, Hrvata i nehrvata, kršćana i muslimana, opet pokazala veliko srce.

Liječnici će raditi od 0 do 24, umirovljeni doktori prekinut će svoje penzije, udruge već tjednima skupljaju pomoć. Hrvatske željeznice šalju vlakove, građani skupljaju hranu, lijekove, novac... Hrvatska je velika kad je najteže i kad treba. Zašto pomagati tim ljudima? Ne zato što smo kršćani, katolici, Europejci, bijelci, ne zato što oni nalikuju na nas, nego zato što smo svi ljudi i što je njihova sudbina mogla biti sudbina bilo koga među nama. To je ono što se u međunarodnom pravu zove čovječnost. 

Uostalom, ne tako davno, i naša su se lica nalazila u izbjegličkim kolonama i stvari nisu izgledale manje surovo. I nalazili smo otvorena vrata, i primali pomoć, i znali kako boli kad se nema gdje. No rješenje problema nije humanitarno, ono može biti samo političko i samo globalno. Svijet kakav smo do jučer poznavali se urušava. Pitanje je kakva će biti Europa sutrašnjice. Ona broji oko 550 milijuna ljudi. Ako je jedan promil pridošlica može destabilizirati, onda znamo da bi pravi problemi tek mogli doći. 

Pobrinimo se da ostanemo dostojanstveni u rješavanju našeg komadića nevolje znajući da se on može riješiti samo na njezinu izvoru, u Siriji, a onda i Afganistanu, Libiji, Iraku te drugim zemljama koje je zahvatio plamen rata. Ova će kriza natjerati i moćne zemlje Zapada da promijene politike koje su dovele do ovako tragičnih posljedica. Jer to više nije neki daleki, filmski rat, nego tragedija koja se valja našim prugama, cestama, poljima... 

Ne može sve pasti na Nijemce. Gdje god ima problema, ima i rješenja. Mobilizirat će se snage, tražiti odgovori, pokretati modeli pomoći... No treba strpljenja. Jer ovo će potrajati.