Financiranje stranaka i pravila koja ih određuju jedno je od najvažnijih pitanja kroz koje se ogleda i kultura demokracije i politike. Iako još mnogi vide demokraciju kao suho odlučivanje većine, to je daleko od istine i ona se ogleda u brojnim nijansama. A upravo one dijele razvijene demokracije od onih zakržljalih.

Financiranje stranaka značajno je uznapredovalo u zadnjih pet godina i onemogućilo barem djelomično crne fondove. Ali opet se pokazuje da nema tog zakona koji može toliko u detalje sve regulirati ako nema političke kulture i odgovornosti prema javnosti.

Posljednja pozajmica HDZ-a od privatne tvrtke PPD, koja se bavi prodajom plina, sjajan je primjer. Potpuno zakonita pozajmica, ali koja je ostala daleko od očiju javnosti. HDZ je mogao izbjeći bilo kakva pitanja da je javno deklarirao od koga je sve uzeo pozajmice, ali to nije učinio. U svjetlu toga da pozajmicu nisu vratili, a da su imenovali čovjeka iz PPD-a za zamjenika ministra gospodarstva, neproblematična i zakonita situacija pretvara se u ozbiljni problem. Jer moljenje nekoga da vas ne ovrši zato što ste mu dužni stvara ovisnost o onome tko je posudio novac. Na neki način drži dužnika u šaci i lakše može progurati svoj utjecaj u zakonodavstvo i ostale odluke vlasti. Zamjenik ministra koji regulira baš sektor kojim se tvrtka bavi otvara dodatne sumnje. Možda ničega nije bilo, ali javnost ima opravdano sumnjati. Tajenje se sad kao bumerang vratilo u glavu HDZ-u u najgorem trenutku, kad im je rejting već pao.

Sve su mogli izbjeći javnom objavom pozajmica iako to po zakonu nisu morali uraditi. HDZ-ov primjer trebao bi biti škola i drugim strankama. Novac je najmoćniji pokretač i zato svaka povezanost onih koji donose odluke s financijerima mora biti javna. Takav iskorak treba što prije napraviti u domaćoj politici.