Imamo nultu toleranciju na korupciju. Tu fazu su hrvatski građani čuli iz usta hrvatskih političara svih boja skoro isto puta kao i čuvenu: Neka institucije rade svoj posao. I toliko su izlizali obije fraze da danas izazivaju podsmjeh iako bi trebale biti ozbiljno načelo rada. Zato što je uobičajeno da se jedno govori, drugo misli, a treće radi, a birači onih koji to izjavljuju još uvijek su spremni povjerovati. Oni koji nisu i ne odu na izbore. I to je zatvoreni krug. 

Nije zato niti čudo da zemlja u očima  građana nazaduje u toj borbi, pa je Hrvatska po indeksu korupcije znatno iznad prosjeka EU. Barem smo u nečem na vrhu, rekli bi cinici. 

Teško se ne prepustiti takvom malodušju kada je politika nespremna pokazati i najmanju volju u stvarnosti. Primjer je mali, takoreći beznačajni i jeftini prijedlog Mosta. Svi dužnosnici bi u registar unosili svoje troškove. Na karticama, putovanja, sve ono što im plaća država. I to bi bilo javno. Ali to neće biti usvojeno. Jer ne može proći oporbeni prijedlog, a da se stranka na vlasti tog dosjetila, onda bi to bio vrhunski doseg transparentnosti.

Nije to ništa značajno, ali barem bi pokazalo namjeru da se bude otvoreniji prema onima koji to sve plaćaju. Hrvatska je upozorena i da godinama ne donosi ni etički kodeks za dužnosnike i nikome ništa. Što bi se oni zamarali nekim pravilima, kada uvijek ako se uhvate u laži mogu reći da nisu znali, a stranački šef će stati u njihovu obranu. I za dva dana nikom ništa. Vrhunac političkog cinizma gledamo i u zapošljavanju onih sa stranačkom iskaznicom.

Pa nam poruče: Neustavno bi bilo kad netko ne bi bio zaposlen samo zato što je član stranke. Pila je to naopako jer se u biti narušava pravo onih koji iskaznicu nemaju. Ali i takva opravdanja prolaze. Ovo su primjeri koji pokazuju zašto je Hrvatska neuspješna u borbi protiv korupcije. Mali su, beznačajni, ali se i oni ne provode. A kako tek onda očekivati neke značajnije promjene u sustavu kontrole, nezavisnosti istražitelja i zakonsku potporu borbi protiv korupcije.