Zamislimo da je na izborima pobijedio Zoran Milanović. Dobio bi mandat, na brzinu od najodanijih klimoglavaca sklepao vladu, uhljebio razne marase, hajdaš dončiće, beljake... I otišao na godišnji odmor. Koji bi potrajao sljedeće četiri godine.
Ili, nastavimo sanjati, da je vlast samostalno osvojio Most. Razgovori, pregovori i dogovori oko budućeg kabineta kod Petrova bi trajali do zime. Sljedeće godine. Vlada bi imala 164 ministarstva i još ne bi bilo dovoljno ministarskih fotelja za smjestiti sve stražnjice... 

Ili, humorna noćna mora - troglavi premijer. Ne mislim pritom na komediju s troglavom nemani Orešković-Karamarko-Petrov koja se (nasreću nakratko) ustoličila u Banskim dvorima. Ovo bi bilo brutalno - supremijeri Ivan Pernar, Vilibor Sinčić i supruga Vladimira Palfi. Klauni koji plaše ljude u svijetu bili bi male bebe za ovaj trojac. 

Od onog ponuđenog na hrvatskom političkom tržištu Andrej Plenković je daleko najbolji izbor. Tome čak ide u prilog što ga zajedno napadaju i s ljevice i s desnice. I Željka Markić i Peđa Grbin. Rušili bi ga i lijevi oporbenjaci i desni HDZ-ovci. A Plenković mora opravdati povjerenje koje je dobio od građana, koji su ga postavili na tron najpopularnijeg političara. Pozicija čvrsta kao mjehurić od sapunice. 

A je li to najbolje što imamo (Plenki) i dovoljno dobro, vidjet će se vrlo brzo. Očito smo pišali uz vjetar zadnjih pet godina pod Milanovićem i izgubljenim Oreškovićem, a ruku na srce, ni prije te petoljetke hlače nam nisu baš bile suhe. Vremena stvarno nema. Trebamo odlučnog premijera koji će nepokolebljivo učiniti sve potrebno da nas izvadi iz dubokoga gliba. Bude li odugovlačio, bio neodlučan, lijen ili neznalica, ta će se kaljuža u trenu pretvoriti u živo blato koje će nas progutati. I zato, Bože smiluj nam se.