Bili navijači anđeli ili, je li, samo navijači, gazdi kluba je najbolje da se ponaša kako bi se ponašao Google. Fokusiraj se na korisnika, a sve ostalo će doći samo po sebi. Ali tko je ovdje korisnik?

Navijači ko navijači. Ponekad ih se skupi 50.000, nema ni najmanjeg incidenta, a onda se o tome priča maltene kao o dostignuću dostojnom Nobela za mir. Ponekad ih se okupi 10 ili 10.000 pa prijete igračima. Što bi se reklo, ne znamo kako se osjeća uprava Hajduka i što je tim ljudima u glavi, ali možemo pretpostaviti s velikom vjerojatnošću pogotka. 

A bez obzira na to kako se osjećala uprava, iliti menadžment, menadžment bi se, ma što navijači o tome mislili, trebao fokusirati na nogomet. Na igru. Da publika ima para ko blata, da troši ko luda, još bi se dalo raspravljati ima li smisla ponekad malo i naštetiti nogometu. Kao kad je Dinamov trener u igru trebao stavljati Miuru jer se, ako Miura igra, na televizijskim pravima za jednu jedinu utakmicu zaradi “kao u cijeloj sezoni”.

Ovako, najjednostavnije rečeno, imaš restoran. Jadna ti majka budu li ti gosti sastavljali jelovnik i govorili kuharu kako da kuha. Da oni znaju taj posao, imali bi svoje restorane i mlatili bi pare. Kuhaj dobru hranu, “skuhaj” dobar nogomet i, ako baš previše ne iritiraš publiku, imat ćeš pun restoran ili tribine.

Zato, koliko god je jedan kroz jedan da me Maminjo ni nacrtanog ne voli vidjeti, a kamoli potpisanog, a ni on meni nije najsimpatičniji na svijetu, baš takav tip, Mamić ili netko kao Mamić, treba Hajduku. Da odredi cilj i da se pet posto ne obazire, ma ni na koga, ali da obavi to što je počeo. Da ne bude zabune, malo toga bih ja radio kao Mamić, no čovjek poštuje prvo Googleovo pravilo. On se fokusirao na ono što njemu treba, a sve ostalo je došlo samo po sebi. Moj je dojam da u Hajduku previše paze na mišljenje stotinjak tisuća ljudi koji o nogometu više znaju od Ivića i Mourinha zajedno, a o vođenju kluba više od uprave Manchestera.

Inače, volio bih da je borba za naslov zanimljiva.