Što bi se dogodilo kad bi unutarstranačka oporba - ona je donedavno bila jedina ozbiljna, a sad je i ona sve slabija - doista srušila Plenkovića? Udar bi, naravno, bio atomski s desna, a ne s lijeva. Prilično je vjerojatno da bi se sadašnja koalicija raspala kao kula od karata i da bi se išlo na nove izbore.

Za nove izbore HDZ bi morao izabrati novoga vođu. Izbor novoga vođe otvorio bi stranačke sukobe, jer je dosad šef te stranke uvijek bio oktroiran od strane moćnih patrijarha. Plenković je, recimo, izabran uz visoko pokroviteljstvo Šeksa i Brkića, no Brkić je sad na izlaznim vratima, a Šeks je učinio zadnji veliki odabir u životu.

U stranci bi se, dakle, konfrontirale ambicije Mire Kovača, Ive Stiera, možda i Resslera, Karamarka..., pa je rizik za HDZ ravan ruskom ruletu. Sami bi sebi mogli ispucati gadan hitac, samo ne u koljena, nego u glavu. HDZ tvrdi da su tigar, ali bolje bi funkcionirala usporedba s balonom: mala rupica i sve puca.

Talijansko iskustvo pokazalo je da su se i dvije puno dugovječnije stranke, demokršćani i socijalisti, raspale preko noći, a ni jedna tranzicijska država (izuzmemo li Crnu Goru) više na vrhu nema stranke i ljude koje je imala početkom devedesetih. HDZ bi se u slučaju rušenja Plenkovića mogao pokazati kao skupina maratonaca koji trče počasni krug. Plenki je oteo stranku iz ruke čovjeka koji ju je pretvorio u vlastitog taoca, ne zato da bi je izvukao iz talačke krize, nego zato da bi tu krizu preokrenuo u svoju korist. No lista ljudi koju promovira - Prgomet, Ressler, Sokol - napredak je za HDZ.

Nije to stranka zbog koje bi čovjek pjevao od sreće, ali gledajući konkurenciju, i ne izgleda tako loše. A kad pogledamo Plenkovićeve izvanstranačke rivale s više od osam posto podrške, orkestar desnih kritičara, klerikalaca, hodača za život i sličnih, izgleda još bolje. 'Moja žena nije bog zna kaj, ali vređati je ne dam', rekao bi Franjo Šafranek u 'Tko pjeva zlo ne misli'. Tako je i s HDZ-om- nisu bog zna kaj, ali...