Ponos je divan osjećaj koji pozitivnom energijom ispunjava čovjeka i daje mu snage za nove izazove. Mi, nažalost, nemamo previše prilika biti ponosni. Puno češće smo pokunjeni, tužni, ogorčeni, bijesni, nemoćni... I zato uživajmo u bajci koju nam priređuju naše sportašice i sportaši na Olimpijskim igrama.

Navijajmo, bodrimo ih, slavimo njihove uspjehe i ne očajavajmo ako im ponekad ne ide. Jer svi oni su u jednu utakmicu, jedan skok, regatu, hitac, utrku uložili barem četiri godine mukotrpnog rada, odricanja, treninga, čak i spartanskog svakodnevnog režima kojeg se ne bi posramile ni elitne vojne postrojbe. I, što je još važnije, kad pobijede, ti sportaši i sportašice nisu bahati i ne lete na krilima ega. Upravo suprotno, oni su poput Sandre Perković koja osvoji zlato i onda nam se ispričava jer smo morali gledati, kako je rekla, horor koji nam je priuštila. Ili što reći o Damiru Martinu koji ni jednom riječju nije progovorio o mogućoj muljaži s fotofinišem veslačke utrke u kojoj je možda i oštećen. Ne, čovjek je punog srca slavio srebro jer samo on zna što je sve uložio posljednjih četiri godine da bi osvojio tu medalju.

Antipodi tim herojima su naši političari. I to bez obzira na boju i političku orijentaciju. Oni misle da se u nekoliko tjedana ulizivanja građanima, začinjenih tonama lažnih obećanja, mogu dokopati mora privilegija za sebe (i svoje rođake, kumove, prijatelje...) u sljedećem olimpijskom, pardon izbornom ciklusu. I dok će oni sljedeće četiri godine grijati stražnjice u mekim foteljama, sportaši će opet prolijevati hektolitre znoja. I zato su zaslužili da ih slavimo. A ovim drugima, mutikašama i varalicama, među kojima ima i dokazanog ljudskog taloga, zabranimo ulaz u naše živote. Barem dok traje Olimpijada.