Umjesto moderne, na kompetencijama i regularnom natjecanju zasnovane države, Hrvatska je postala zatvoreno kastinsko društvo u kojemu se socijalni položaj stječe i održava isključivo zahvaljujući pripadnosti zatvorenoj vladajućoj skupini. Na vrhu države kočopere se brahmani, prvosvećenici plemenskog kulta koji razlučuju dobro od zla, drže ključeve državne blagajne, sude i presuđuju, rukopolažu vlastitu djecu na vladajuće pozicije.

Odmah ispod njih su kšatrije, ratnici, pripadnici vijeća čuvara revolucije, za koje ne važe zakoni. Njihova ruka seže daleko, oni recimo mogu zabraniti emitiranje filma na televiziji ako smatraju da je nepoćudan, mogu zaustaviti uvođenje informatike u škole jer misle da je zemlja ravna ploča i tako dalje i tome slično.

Ispod njih su vaišije, to je zaposleno stanovništvo koje posao, a time i egzistenciju, duguje posjedovanju iskaznice neke od vladajućih skupina. Ispod njih su šudre, to je stanovništvo koje ne pripada ni jednoj vladajućoj skupini, oni su prekarni radnici, u privatnom sektoru, lišeni prava, često puta bez trajnog posla. Još niže od njih su parije, nedodirljivi, ljudi koji se drže daleko od politike, od centara moći, od namještaljki, bliski su jedino burzi rada. Njihov je položaj praktički beznadan i mogu se spasiti jedino bijegom iz zatvorene kastinske države.

Ovakvo društvo nema perspektivu. U Hrvatskoj je devastiran svaki trag javnog morala. Svi su natječaji namješteni, što znači da na sva natječajna radna mjesta dolaze podobnici. Jednako tako, oni dobivaju i razne poslove. Što oni znaju o konkurentnosti? Pa posao su i dobili zaobilazeći konkurenciju.

Jedina radna mjesta koja se otvaraju su u javnom sektoru, a taj, bio bolji ili gori, uglavnom ništa ne proizvodi. Sva zaposlenja o kojima je javnost obaviještena zadnjih dana bila su klasična uhljebljivanja. A odradili su ih oni koji bi trebali zaustaviti tu pogubnu praksu. Iseljavanje, egzodus i propadanje nezaustavljivo će se nastaviti.