Država mora zaštititi Ustavom jamčene poduzetničke slobode. Tu rečenicu smo često čuli od onih koji se pate na tržištu, bore s birokracijom, plaćaju radnike, poreze i onda im sve stoji zato što neki službenik ode na godišnji ili zato što ne žele platiti mito da bi dobili žig. Zbog toga je pola njemačkih tvrtki reklo da ne bi više investiralo u Hrvatsku, a svake godine izvoznici mole državu da im olakša život jer gube bitku s konkurencijom iz uređenijih država.

A onda istu rečenicu izgovori Jozo Brkić u svojem očitovanju u kojem se prikazuje kao žrtva i čovjek na kojega se vodi hajka, a želi zapošljavati i investirati. Brkić je učinio medvjeđu uslugu svim poštenima kojima se digla kosa na glavi. “Jedva uspijevam s jednim prostorom u zakupu i trudim se podmiriti troškove, ne znam što bih s dva, a kamoli s 40”, rekao nam je jedan od takvih poduzetnika. Jozo je brat moćnog HDZ-ovca Milijana Brkića i svojim modelom jednostavnih tvrtki je u godinu i pol uspio zakupiti 41 poslovni prostor od Zagreba i države. Brat mu je u izvrsnim odnosima s gradonačelnikom, dok u državi vlast drži njegova stranka. A onda se pokazalo da Jozo ne plaća ni najamninu za prostore koje drži zakupljene.

Ne kasni jer je u problemima ili je preskočio jedan mjesec, nego na posljednjem primjeru ispada da je ne plaća 10 mjeseci. Možete li zamisliti ikoga neuvezanog da 10 mjeseci ne podmiruje obveze prema gradu ili državi? Ovrha, raskid ugovora, zatezne kamate, tužbe... Ali i ovaj primjer pokazuje da postoje jednaki i jednakiji. Da je jednima puno toga dano na pladnju, dok drugi prolaze birokratske šume. A upravo jednakost svih je bit ustavne odrednice na početku teksta koju smo u Hrvatskoj s raznim Todorićima, Kutlama i Jozama izokrenuli u svoju suprotnost. Ista stvar vrijedi i za zapošljavanje, čekanje na pregled u bolnici, mjesto u vrtiću... I zato se hrvatski poslovni model sve više sveo na jednostavni opis - ako si uvezan prolaziš, ako nisi, odlaziš.