Uhićenje Milana Bandića veća je senzacija od svojedobnog hapšenja Ive Sanadera.
Za bivšeg premijera bilo je posve jasno da će kad-tad dolijati, ali od zagrebačkog gradonačelnika već smo skoro digli ruke.
Toliko puta su nakon toliko afera mediji i javnost zazivali njegovo uhićenje, prije četiri godine u predsjedničkoj kampanji Uskok je objavio da vodi istragu u čak 25 predmeta, a kad je prije mjesec dana Miroslav Tuđman provjeravao prisluškuje li se Bandićev mobitel, svi smo mislili da je to još jedno puštanje magle.
Ako već dosad nije bio uhićen, mislili smo da nikad neće ni biti.
Istopio mu se imunitet
Ali evo ga, Bandić je u pritvoru, a s njim čak i Slobodan Ljubičić, isti onaj koji je prije pet godina bio prisiljen podnijeti ostavku na mjesto predsjednika Uprave Zagrebačkog holdinga, kako bi se nekažnjeno izvukao iz afere sa Zagrebačkim cestama.
A kad se Bandić još nakon svega vratio još jači, pobijedivši na lokalnim izborima s još većim brojem mandata nego ikad prije, izgledalo je kao da mu se više ništa ne može dogoditi. No, u Hrvatskoj je pravda spora, a možda ipak ne i nedostižna.
I koliko god pomalo smiješno izgledao naslov da je Bandić uhićen "zbog korupcije", kad ga se proteklih desetak godina rutinski izjednačavalo s korupcijom, sada je samo pitanje za koje ga se to koruptivne radnje uopće tereti.
Jer popisu nema kraja.
Isto tako, pitanje je zašto se to tek sad dogodilo, odnosno zašto je trebalo skoro cijelo desetljeće da se Bandić nađe makar na ispitivanju, ako već ne u pritvoru.
Prvo, nema više Sanadera, s kojim je Bandić vrlo prisno surađivao. Drugo, nema više Mladena Bajića, koji ga je godinama istraživao, samo kako ga ne bi trebao optužiti. Treće, iza Bandića nema više velike stranke koja bi ga mogla zaštititi. Četvrto, nema više ni premijera, ni šefa policije s kojim bi se mogao dogovoriti.
A činjenica da je upravo Policijski Uskok uključen u ovu akciju, isti onaj Uskok kojeg mnogi oporbenjaci i hadezeovci kolokvijalno smatraju produženom rukom Zorana Milanovića, preko njegova ministra Ranka Ostojića, onda se i ovu akciju uhićenja može - kao što je to već običaj u Hrvatskoj - staviti u politički kontekst.
Ako je nekome do toga više uopće stalo.
Milanović skuplja dokaze
Ali ako politika doista ima prste u ovom uhićenju, onda je cijela ova priča još slađa: naročito kad se sjetimo koliko je Milanović na izborima 2009. godine podržavao Bandića, a njegove afere pripisivao njegovu "političkom stilu".
No, na prošlim lokalnim izborima Milanović je Bandića bez ikakvih dokaza optužio za korupciju i klijentelizam, pa je posve logično bilo da je s godinu dana zakašnjenja krenuo u traženje dokaza za svoju tvrdnju koja ga je dovela čak i do suda.
Pa sad nakon uhićenja možda se Milanović obrani od Bandićeve tužbe za klevetu.
Uglavnom, čini se da se Dinko Cvitan drži obećanja koje je dao prilikom preuzimanja dužnosti glavnog državnog odvjetnika, da se nakon političke korupcije u vrhu vlasti kreće u progon "lokalnih šerifa". I evo, nakon Željka Sabe i Marine Lovrić Merzel, krenulo se i na rodonačelnika žanra, samog Bandića, ali i Slobodana Ljubičića i Petra Pripuza.
No nakon toga treba krenuti i na razbijanje klijentelističke mreže u glavnom gradu, mrežu usluga i protuusluga, namještenih poslova, aranžmana koji sežu do samih vrhova politike i biznisa u Zagrebu. Od GUP-a, preko razmjene zemljišta, pa do najnovijih priča o fontanama i natječaju za održavanje gradske rasvjete.
Kome se tresu gaće?
Vjerojatno nema onoga tko do Bandića nije tražio uslugu, posao za sebe ili svoje, nema onoga tko nije htio biti dobar sa čovjekom koji je gospodario metropolom. Nakon trinaest godina forsiranja takvog rodjačko-tajkunsko-mafijaškog mentaliteta u vođenju grada, čišćenje Bandićevih ostataka bit će teži posao od samog njegova uhićenja.
O tome vjerojatno razmišljaju i mnogi iz njegove bivše stranke.
A s obzirom na to koliko je dugo čekao da mu policija pokuca na vrata, nema sumnje da se Bandić dobro pripremio za svoj iskaz pred istražiteljima.