Dočekala sam i ja temu u kojoj mogu pričati kako je moje dijete jako dobro, kako ja s tim nemam problema i kako vjerujem da je to zato što sam super i imam odlične metode odgoja. Nisam baš puno prosipala pamet, kako to supermajke vole, bojeći se da mi se hvalisanje već sutra ne odbije o glavu. Tema su bili tantrumi ili ispadi bijesa karakteristični za djecu u dobi od oko dvije godine, a moje dvije poznanice izbezumljene su sumanutim bacanjem i histeriziranjem svoje dječice. 

Jedan je onaj standardni bacač - polegne se čim nešto nije po njegovom, a strogo pazi da ga u tom trenu gleda bar jedan roditelj. Drugi je mali specijalac - vrišti dok ne poplavi, baca se glavom unatrag ne mareći za posljedice. Naravno njegovi roditelji su izvan sebe, a spektar njegove nervoze može izazvati kriva čarapa na nozi, pokušaj majke da mu skine jaknu, crvena kocka koju je izvukao iz kutije, a baš užasno treba plavu ili nešto što ni roditelji ne uspjevaju dešifrirati. 

Tantrumička sudba kleta

Za to vrijeme moj je mali princ mirno sjedio u mom krilu i prebirao po slikovnici, a moje su poznanice ljubomorno propitkivale kako je moguće da takvo dijete postoji. Onda sam ja malo pričala kako ja svo slobodno vrijeme provodim s njim, kako pazim da nije pod stresom, da ima moju punu pažnju kada god to poželi, kako se uvijek igram s njim kada to želi i na kraju da je on vjerojatno i sam po prirodi – dobar. Ne spava još uvijek kako bog zapovjeda, ali mi je bar mir po danu, milo sam im objasnila prilično svjesna da im istresam galon soli na rane. 

Vrisak, bacanje, stiskanje ruku uz tijelo, plakanje i cviljenje: Ne, mama, ne. Kao da mu želim odrezati ruku, a ne obući jaknu. E sad tu ja odlučim da nema zafrkancije. Ipak sam ja roditelj i moram biti autoritet 

No, već drugi dan me sustigla tantrumička sudba kleta. Vozim ja tako svoje dijete u autu. Nije bio baš osobito sretan zbog toga jer ne cijeni vožnju u autosjedalici. Puno bi mu bila draža ona na vozačkom mjestu, ali kako se još nisam rastala od zdrave pameti, nisam reagirala na njegove bjesove. On se malo izvijao, malo cvilio, no ništa nepodnošljivo. Onda smo došli do zgrade u kojoj živimo, izvadila sam ga iz stolice i pokušala obući jaknu. Ipak, nije baš toplo posljednjih dana. I to je bilo to. Vrisak, bacanje, stiskanje ruku uz tijelo, plakanje i cviljenje: Ne, mama, ne. Kao da mu želim odrezati ruku, a ne obući jaknu. E sad tu ja odlučim da nema zafrkancije. Ipak sam ja roditelj i moram biti autoritet. Kroz zube mu objašnjavam da mora nositi jaknu, jer je zima i hladno je i svi nose jakne, čak i maca i pas obuku krzno i bla-bla, no on se neda, otima mi se iz ruku i pljas na pod. Dižem ga, ali ne želi stati. Ok, tu ja odustajem  i mislim si: imam samo par metara do stana, neće mu biti ništa bez jakne. Malo se grizem jer tko zna kakve će posljedice moje popuštanje imati za njegov odgoj i tko zna možda zbog toga jednom odluči biti neobuzdani pubertetlija, no dok ja krojim mračne sudbine on već ima novi problem. 

Sad  neće hodati nego se ljubak kakav već je stao ispred ljekarne koja je tik uz naš ulaz i urla iz petnih žila. Suze frcaju na sve strane, crveni se u licu, meni zlo od srama i nervoze, ali on se ne da

Sad  neće hodati nego se ljubak kakav već je stao ispred ljekarne koja je tik uz naš ulaz i urla iz petnih žila. Suze frcaju na sve strane, crveni se u licu, meni zlo od srama i nervoze, ali on se ne da. Ljudi iz ljekarne gledaju, vjerujem da se mnogi i pitaju kakvo je to dijete i kakva li mu je majka. A mene kao nije  briga. 

Uzimam ga i demonstrativno odnosim u stan. Trideset sekundi mira, a onda vrisak. Šta sad? Skinula sam mu tenisice. Zlo i naopako. Sve mi je mogao oprostiti, ali to...

Noga mu se visjela iz kade dok se kupao

Prođe i to, a ja njegovu lošu volju odlučim iskoristi za kupanje koje i u najboljim danima mrzi. Mislim si, ako si već loše volje, da to sad izvedem, a ne da se patim sutradan kad budeš okej. Naravno da se kupao tako da mu je jedna noga visila iz kade jer on baš jako ne želi da ga ta voda i sapnun dodiruju. A o četkici za zube i kalandotu ima mišljenje kao neki o depilaciji. Onda je malo mrzio sendvič, jogurt i čokolino koje sam mu nudila za večeru. Totalno je poludio kad sam mu ponudila Bambija, a ne Ježevu kućicu za lektiru prije spavanja. Izbezumila ga je i pidžama na zebru, a ne na medvjeda i onda kako došlo tako prošlo. 

Opet je postao milo i dobro dijete. Da se još u trudnoći nisam oboružala kojekakvim knjigama o odgoju djece stvarno bi pomislila da s mojim djetetom i sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Ovako sam ponovno pročitala poglavlja o 'živahnim' dvogodišnjacima i utješila se kako je to samo faza nakon koje dolazi nova, zabavnija, teža, nerazumljivija pa sve tamo do puberteta kada je, možda najbolje da se osim strpljenjem, 'naoružam' i bocom neke dobre rakije.