Evo čemu je služila ova operacija "istjerivanja King Konga". Da bi Zoran Milanović mogao proglasiti pobjedu nad Tomislavom Karamarkom.
Dio medija i komentatora progurao je preko vikenda tezu o Milanovićevom trijumfu oko 'Lex Perković', tumačeći kako je premijer navodno razbio osovinu Karamarko-Reding, potom oko ćirilice u Vukovaru gdje je Reding bila prisiljena javno stati na stranu Vlade, a ne HDZ-a koji osporava uvođenje dvojezičnosti, dok se tvrdi kako premijerova ofenziva uzima maha i oko ustavnog ukidanja zastare s namjerom da se HDZ istjera na čistac oko Perkovića i udbaša, te povodom osnivanja saborskog istražnog povjerenstva u vezi političkih ubojstava pred kojim bi se trebali naći Karamarko, Perković i čitava družina.
A čitava konstrukcija zaokružena je rezultatima istraživanja Crobarometra koji kažu da je Milanović uvjerljivo popularniji od Karamarka.
Paravan za rat
Nema tu one proklamirane brige za hrvatske branitelje izložene "univerzalnoj jurisdikciji", nema tu volje za obračun s udbašima, nije tu više bitno ni poštivanje Ustavnog zakona o manjinama, niti prava vukovarskih Srba. To je sve običan paravan za ono što je bio glavni motiv Milanovićevih poteza: obračun s HDZ-om.
Sasvim je, naime, izvjesno da ove drame ne bi bilo da se nije upleo Karamarko. Baš kao u nekakvom dogovorenom ratu, koji se postupno izrodio u kapriciozno šamaranje.
Milanovića nije bilo briga za 'Lex Perković' i vjerojatno bi ga odmah promijenio da ga Karamarko i Bozanić nisu optužili da njime štiti ubojice i zločince. Nije se oglašavao oko Vukovara sve dok se pitanje ćirilice nije pretvorilo u svjetonazorski obračun s HDZ-om i stožerašima. Prešutio bi packe Bruxellesa oko uhidbenog naloga da nije iza Viviane Reding ugledao Karamarkovu sjenu. A nastavio bi odbijati sve one zahtjeve za promjenom Ustava, kao što je to primjerice učinio u vezi referenduma, da nije shvatio kako mu Ustav može poslužiti za obračun s Karamarkom.
HDZ mu je poslužio kao motiv i kao opravdanje za njegove postupke.
Skretanje pažnje
Igrao se s ugledom države, vodio nas do ruba sankcija, manipulirao Ustavom, posvađao s koalicijskim partnerima, zbunjivao javnost, izlagao se upozorenjima stručnjaka, navlačio gnjev javnosti, držao zemlju u izvanrednom stanju i skretao pažnju s ključnih tema.
A cijelo to vrijeme Josip Perković je bio sve dalje od Njemačke.
Naravno, sve je to dio političke borbe.
Ono što je problematično u cijeloj priči jest to da se vidi što Milanovića može natjerati na angažman. Neće se s HDZ-om kačiti na ekonomiji i financijama, niti se želi natezati s Bruxellesom oko prošeka i terana, neće mijenjati Ustav oko doista bitnih stvari, kao što se neće inatiti s HNS-om oko poreza na nekretnine.
Na akciju ga može natjerati samo osobna optužba, svjetonazorski napad, sumnja u komplot s EU ili nekakvo "cinkanje" njegove Vlade od strane hadezeovih parlamentaraca, dok mu je najveća nagrada pogled na rezultate anketa koje mu njegovi ljudi trijumfalno serviraju na premijerski stol.
Ono što je poraz pred Bruxellesom i pred hrvatskom javnosti, pobjeda je nad Karamarkom i HDZ-om.
Besmislicama do kolapsa
Pritom se Milanović ne zabrinjava zbog činjenice da ni njegovi koalicijski partneri ne žele promjenu Ustava, što mu iz vlastite stranke govore da su njegove ideje "besmislica", što mu se tumači kako zastare nema, niti bi njezino ukidanje pomoglo procesuiranju zločina, kao što se ne opterećuje činjenicom da je ugled Hrvatske ozbiljno uzdrman.
O kolapsu ekonomske politike njegove Vlade da se i ne govori.
To što je popularniji od Karamarka građanima ne znači previše, ako se vide rezultati njegove vladavine.
Ukratko, Milanović je mjesecima tjerao King Konga, a onda se s njim pohrvao u blatu.