Prvo nas je predsjednik države trebao čuvati od sanaderizma, a sada bi nas trebao štititi od Karamarkova kancelarskog "tuđmanizma".
Prije ravno deset godina, u doba kad je na Pantovčaku sjedio Stipe Mesić, ugledna politologinja Mirjana Kasapović izašla je s tezom da bi Hrvatska trebala uvesti čisti parlamentarni sustav po uzoru na neke druge srednjoeuropske države i birati predsjednika Republike u parlamentu kvalificiranom dvotrećinskom većinom.
Mnogi su se tada usprotivili njezinoj ideji, smatrajući kako u vrijeme vladavine HDZ-a izravno izabrani šef države treba pružiti kakvu-takvu zaštitu od prevlasti jedne stranke.
Šest godina kasnije, nakon pobjede Ive Josipovića na predsjedničkim izborima 2010. godine, profesor Robert Podolnjak s Pravnog fakulteta u Zagrebu ipak se založio za izravni izbor šefa države, naglasivši kako "institucija predsjednika Republike predstavlja najsnažniju protutežu snažnoj izvršnog vlasti koncentriranoj u osobi premijera".
U prijevodu, trebao bi nas zaštititi od nekog novog "sanaderizma".
Novi tuđmanizam
I sada, dva tjedna prije prvog kruga predsjedničkih izbora, u kampanji u kojoj se kandidati razmeću obećanjima koja višestruko premašuju njihove ovlasti (o kapacitetima da i ne govorimo), Tomislav Karamarko posve nenadano - ali zapravo veoma logično - izlazi s prijedlogom o tome da se šefa države ubuduće bira u parlamentu, a ne na neposrednim izborima.
"Sve vitalne izvršne funkcije moraju se nalaziti u Vladi", rekao je Karamarko za tjednik Globus.
Onaj koji se poziva na tuđmanizam, sebe već smatra novim Franjo Tuđmanom. Ali ne na čelu države, nego Vlade.
On želi kancelarski sustav, želi sve ovlasti u svojim i rukama stranke koja dominira u parlamentu, dok bi predsjednik Republike bio protokolarna figura, lišena ne samo ustavnih ovlasti, nego i legitimiteta koji joj daju građani na izborima.
I dok je Mirjana Kasapović željela ojačati parlamentarnu demokraciju, Karamarko želi ojačati kancelarsku ovlast jedne osobe na čelu Vlade. Pod nadzorom parlamenta kojim vlada i bez protuteže moći na Pantovčaku.
I dok njegova kandidatkinja za predsjednicu, Kolinda Grabar Kitarović, po običaju i u skladu s očekivanjima o tome zasad nema nikakav stav, već se uzdaje u obećanje svog stranačkog šefa da će Kolindi "dati da odradi svoje", Josipović je taj prijedlog spremno dočekao.
"To bi dovelo do kancelarskog sustava neograničene moći nad kojim ne postoji nikakva kontrola", rekao je ovoga vikenda. "Time bi u potpunosti nestala funkcija predsjednika kao faktora stabilnosti i kontrole političkog sustava".
Što se njega tiče, sada ispada da je dobro što prije deset godina nitko nije ozbiljno shvatio profesoricu Kasapović.
Sad će biti kaktus
Međutim, sada je isto tako dobra prilika da se vidi može li izravno izabrani predsjednik Republike uopće biti faktor kontrole političkog sustava.
Stipe Mesić nas nije zaštitio od Ive Sanadera. Istina, pobijedio je u ratu oko šefa tajne službe, upozoravao na neke koruptivne afere i ulazio u ratove s premijerom, ali upravo je u njegovu predsjedničkom mandatu provedena druga milenijska pljačka hrvatske države.
Njegov nasljednik Ivo Josipović, reći će njegovi kritičari, pogotovo oni iz HDZ-a, nije nas zaštitio od Zorana Milanovića.
Štoviše, Kolinda Grabar Kitarović poručuje kako bi ona "lupala šakom o stol", sazivala sjednice Vlade, špotala premijera, praktički vodila Vladu.
Ali ona ne samo da se nije izjasnila bi li to isto radila, dakle lupala šakom o stol, i premijeru Karamarku, nego nije jasno kako to misli raditi ako će šef države imati dodatno smanjene ovlasti, a izbor će mu ovisiti o volji dvotrećinske većine u parlamentu.
U tom slučaju može iz čiste dosade lupati šakom po stolu.
Sada bi nas, pak, Ivo Josipović želio - a valjda i trebao - zaštititi od Tomislava Karamarka.
Pojačani rejting
Trebao bi spriječiti ponovljeni "sanaderizam", ali i neki novi "tuđmanizam" u kojem sva vlast ne bi bila koncentrirana na Pantovčaku, nego u Banskim dvorima.
Ta Karamarkova najava svakako će Josipoviću pojačati predizborni rejting. Ne samo zbog toga što onaj koji kritizira najavljene promjene Ustava ujedno planira u njega ugraditi i neke svoje odredbe, već i zato što će ta najava predstaviti Josipovića kao branu Karamarkovoj kancelarskoj prijetnji.
Pitanje je samo je li Josipović za to spreman i voljan.
On je, po mnogima, bio zapravo idealan predsjednik za parlamentarni sustav - pomirljiv, nekonfliktan, kompromisan, pasivan - bio je idealna opcija za premijera koji dolazi iz iste političke opcije, a uskoro bismo se mogli uvjeriti u to kakav će predsjednik biti kad i ako Karamarko zasjedne na vlast.
To bi moglo imati blagotvorne učinke za njegov rejting, međutim on bi se više od toga trebao pobrinuti da to nema negativne učinke na stanje u državi.
Koliko god utjecaj predsjednika Republike ovisio o ustavnim ovlastima, toliko ovisi i o osobi koja se na toj dužnosti nalazi. Mesić je te ovlasti ekstenzivno koristio i za mnoge njegove političke inicijative ovlasti mu praktički nisu ni trebale. Josipović se u škakljivim situacijama, kao što je bila nedavna ocjena trogodišnjeg mandata Vlade, opravdava manjkom ovlasti.
U njegovih pet godina mandata politički sustav često je bio narušen, društvo je vapilo za ustavnim korektivom, a na javnoj sceni očekivao se veći angažman predsjednika države. Nažalost, on je u mnogo navrata izostao.
Sada bi se upravo taj angažman mogao pokazati presudnim. Na predsjedničkim, a možda i uskoro na parlamentarnim izborima.
Tko zna, možda se pokaže da je Josipović tešku artiljeriju čuvao za slučaj da Karamarko dođe na vlast.