Niti ja mogu što promijeniti niti će se bilo što promijeniti, a oni mi se svi skupa gade. Tu su rečenicu toliko puta izgovorili oni koji ne idu na izbore. Iako ima nekoliko podvarijanti, bit je ista. Nema nikakve dužnosti, nema nikakve obveze za odlazak na izbore. Oni koji ne izlaze iz bilo kojeg razloga itekako imaju jak politički stav, što god mislili o njemu. No činjenica je da oni koji odluče ne ići na izbore svjesno i namjerno prepuštaju da drugi odluče o njima. Da odluče oni prema kojima gaje prezir što se uopće zamaraju programima, prate politiku, idu na glasovanje.

U svakoj drugoj situaciji čovjek se bori ne prepustiti svoju sudbinu u ruke onih koje ne voli i s kojima se ne slaže, ali tijekom izbora upravo to čine oni koji ne žele izlaziti na birališta.

Nakon godine dana mrcvarenja imamo nove prijevremene izbore, na kojima će odlučivati svaki glas. Izuzetno su neizvjesni i možda će nekoliko stotina glasova po izbornoj jedinici odlučivati hoće li neka stranka dobiti zastupnika ili neće. Ankete sugeriraju da je velik broj graničnih mandata, onih koji mogu otići nekome trećem ili četvrtom ili u dva glavna bloka. O 10, a možda čak i o 14 zastupnika, odlučit će samo nekoliko glasova.

Hoće li, primjerice, 14 zastupnika biti pravilno raspoređeno u dva bloka ili će ih sve pokupiti neke druge opcije, odlučivat će upravo oni koji se natjeraju na izbore. Jer oni koji već imaju odluku izjasnili su se i oni će biti na izborima. Bilo zato da želite da netko od jakih ima više glasova i veću snagu u parlamentu ili da želite nekoga tko će im pomutiti račune, ovi izbori su pravi trenutak za iskazivanje te volje.

A rijetko tko je toliko apolitičan da ga baš uopće ne zanima tko će i na koji način voditi zemlju, krojiti mu poreze, pomoći, radno vrijeme, mirovine ili poduzetničku klimu. Ako ste ipak u toj maloj grupi, ostanite kod kuće, neka drugi odluče za vas.

Ako vam je stalo do bilo čega navedenog, odite na biralište. Pa makar i s kvačicom na nosu.