Micanje Mije Gabrića i članova Zbora prebendara koji upravljaju crkvenom imovinom zbog loših poslovnih poteza opet je otvorilo pitanje transparentnosti financija Crkve. Vidjeli smo već ulaganja milijuna u tvrtke koje je kasnije gonio DORH, loša partnerstva, a sad je kaznom za Gabrića i prebendare potvrđeno da u Crkvi ima muljanja s nekretninama daleko od očiju javnosti.

Crkva skuplja priloge od vjernika, dobiva prosječno 640 milijuna kuna godišnje iz proračuna, a sav taj novac je stavljen u ruke samo na osnovu povjerenja. Povjerenje je dobro, ali kontrola je bolja. I to ne čak samo ona institucionalna, nego opća. Od strane onih koji sve financiraju. Da je Crkva objavila da je desetke milijuna od prodanih vrijednih zemljišta uložila u Caritas, sveučilište, bolnicu, vrtić, ne da ne bi nitko problematizirao njihov potez, nego bi on bio prihvaćen s odobravanjem.

Međutim, što Crkva radi s novcem ne znamo dok ne izbije neki skandal. Pa se onda postavlja pitanje: koliko još takvih rizičnih poslova ima? I time se i kod onih koji potpuno podržavaju ideju da je Crkva zaslužila državni novac uvlači nepovjerenje. Sve bi se to moglo izbjeći kad bi Crkva bila otvorenija. Nije da ne postoje takvi slučajevi u Hrvatskoj.

Dubrovački biskup Mate Uzinić je upravo zbog izgubljenog novca svojeg prethodnika odlučio objavljivati godišnja izvješća. Ima tamo i tvrtki koje je biskupija osnovala, ima i planova s kojima se netko može ili ne mora složiti, ali barem su jasno prezentirani. Kad bi sve biskupije tako radile, naletjeli bi i na kritike zbog nekih poteza, povela bi se i rasprava, bilo bi onih koji bi ih branili. To je ono što prolaze civilne vlasti svakodnevno.

Ali Crkva se toga bezrazložno boji. Boji se podastrijeti račune onima koji ih financiraju. I time sami narušavaju povjerenje. Koliko god željeli poručiti da ih ruše zlobni mediji ili komunističke strukture.