Stotinu dana od izbora gledamo glavinjanje Mosta. I ne možemo vjerovati da su dobili više od 300.000 glasova. Kažu da vrag u nevolji i muhe jede, pa su očito nevolja i beznađe natjerali svakog sedmoga glasača da zaokruži njihovu listu. Duboko u sebi nadali su se da tu skupinu relativno mladih i nepoznatih ljudi stvarno vodi ideja općeg boljitka.
Čak ako lutanje mostovaca u biranju postizbornog partnera pripišemo političkoj nezrelosti i nepoznavanju političke kontracepcije, danas se moramo pitati što smo dobili? Ništa. Odnosno, dobili smo isto ono što dobijamo od velikih stranaka i njihovih satelita. Ili, konkretnije, puste priče o reformama bez suvisle ideje kako ih provesti, utrku za ministarskim mjestima i inim foteljama koje se napajaju iz državne sise te s time povezanih unutarmostovskih svađa. I puno bavljenja nebitnim.
Tako se Božo Petrov ni s čim izazvan upleo u aferu oko šefa hrvatskih špijuna iako to s njegovom pozicijom nema veze. Mostovci, naravno, imaju mišljenje o svemu i ne susprežu ga se iznijeti. Znaju kako očistiti nogometnu močvaru. Vjerojatno mogu riješiti globalno zagrijavanje, reformirati komunističku partiju Sjeverne Koreje, tumačiti proročanstva Babe Vange... Ili mogu pričati o tome. No ništa od toga neće smanjiti nezaposlenost, povećati BDP i plaće.
Ne shvate li hitno svoju odgovornost, mostovci će i preostalim vjernim glasačima dokazati da im je bilo bolje da su te nedjelje u studenome zaobišli biralište. Nakon Laburista, Keruma, Oraha, Živog zida, Most će biti posljednji čavao u lijesu treće političke opcije u Hrvatskoj. I zato je sve jasnije da iza Mosta ne stoji Crkva, Opus Dei ili Amerikanci, nego zajednička akcija HDZ-a i SDP-a kojom su si osigurali vlast za sljedećih 20 godina. Bez straha od nekog trećeg.