Ne može premijer biti toliko loš, da šef opozicije ne bi mogao biti još gori.
Pa kad Zoran Milanović trabunja o lavovima i lisicama ("Ali ne bijesnim lisicama"), o "pravilima najvišeg saveza i treće balkanske lige", o "faulima i ofsajdima" kojima opozicija može pobijediti vlast, o alternativi koje ima, pa nema, pa ima, "ali to nije alternativa", o "putu s kojeg nije skrenuo" i o ponosu zbog dvije godine premijerskog mandata, dolazi Tomislav Karamarko da ga izvuče iz nevolje.
I da svima pokaže kako i on može konkurirati premijeru.
Pri(je)vremeni izbori
Pa je tako jučer najavio da će HDZ tražiti prijevremene izbore u svibnju. Dan ranije ostavio je otvorenom mogućnost velike koalicije. Par dana prije toga pozivao je na rekonstrukciju Vlade i postavljanje stručnjaka na ključne resore. Premda je par mjeseci prije toga govorio da rekonstrukcija ne bi imala smisla.
I nije to sve. Kao ministar u Kosoričinoj vladi hvalio se uvođenjem ćirilice u Vukovar, koju sada kao šef HDZ-a želi pod svaku cijenu ukinuti. Stavio je potpis na peticiju za referendum o ćirilici, a onda se javno usprotivio njegovu raspisivanju. Kritizirao je Željku Markić zbog neizdavanja akreditacija nekim novinarima za njezin stožer u referendumskoj noći, da bi zatim pozvao novinare da dođu na HDZ-ov božićni domjenak na kojem se on nije udostojio pojaviti.
Kao da postoje dva Tomislava Karamarka. I barem dva Zorana Milanovića.
Etiketiranje
Na sada već davnim izborima 2007. godine Ivo Sanader uništio je neodlučnog šefa SDP-a čuvenom izjavom "Piškit ću, kakit ću", nabivši mu etiketu koje se Milanović ni do danas nije uspio u potpunosti otresti. Primjerice, kad govori o rezovima kojih više nema, a onda da su zakašnjeli, o štednji koja je nužna, ali nepotrebna, o referendumu o braku kojem se protivi, ali ipak diže ruku za njegovo raspisivanje, o alternativi koje nema, pa ipak ima...
A već se Tomislav Karamarko grčevito bori za tu etiketu.
Nakon lokalnih i europskih izbora tvrdio je kako će tražiti prijevremene parlamentarne, ali ne prije ulaska u EU. Kad smo ušli u EU, počeo je govoriti o rekonstrukciji Vlade. Sad se raspričao o "spaljenoj zemlji" i zahtjevom za raspisivanjem prijevremenih izbora. Što će govoriti sutra? Ili nedajbože, prekosutra?
Kao da nam nije dovoljan nepredvidivi premijer, već smo morali dobiti i nepredvidivog šefa opozicije.
S enigmatskim retoričkim figurama, misaonim kalamburima, verbalnim vratolomijama ili pak s igrom skrivača: sad ga malo vidiš, pa ga onda dugo, dugo ne vidiš. Onda ga opet čuješ, ali to ne može biti onaj isti Karamarko, jer govori nešto sasvim drugo.
Jedan bi piškio, drugi bi kakio.
A mi se valjamo u problemima do grla.