Stalno kukamo da nam je teško. Samo problemi. Nemamo posla, plaće su nam male i još kasne… A jesmo li ikad nazvali Kolindu i pitali je kako je? Ili Zokija? Ili Tomu? Ne, to nam nije palo na pamet.

A Kolinda je ovih dana rastrgana između sreće i zabrinutosti. Muž i djeca joj stižu u Zagreb i napokon neće morati stalno letjeti za Bruxelles ne bi li bar za vikend bila s najmilijima. Ali to je tek jedna strana medalje. Muči li našu predsjednicu hoće li njezin muž, Jakov, pronaći posao. Ili će se priključiti vojsci od 300.000 nezaposlenih. Hoće li beskrajno obilaziti burzu očajnički pregledavajući oglase za posao? Ili će, ne daj Bože, nakon 1. srpnja morati opet putovnicu u ruke pa na put. Za Njemačku, na neku opskurnu bauštelu. 

A Milanović je na stotinu muka. Vraća se iz Japana s punim koferima najnovijih igara za PlayStation. I koju prvu odigrati? Malo nogometa na najnovijoj Fifi, provozati se najbržim Formulama 1 po čuvenim svjetskim pistama ili virtualno zapucati kad već nije stigao ratovati ‘90-ih… Kako naći vremena da ih sve odigra? Pa ne bi mu bio dovoljan ni radni dan od 16 sati. Toliko obveza bi samljelo i Supermana. Ni Karamarku nije ništa bolje. I on je u borbi. 

Prvo malo s partizanima, pa s Udbom, a onda se mora oprati od činjenice da je nekad bio čovjek od najvećeg povjerenja Mesića i Manolića. A trebao bi misliti o budućnosti. I kada da to stigne kad ga svaki čas zaskoči prošlost? Uskoro mu stiže beba, besane noći, plač zbog grčeva, pa zubića… 

A još misli krajem godine useliti se u Banske dvore. Jesmo li se sad barem malo postidjeli što mislimo samo na sebe? Shvaćamo li koliko nam je dobro? Za to su zaslužni naši političari. Nemojmo im zaboraviti pokazati zahvalnost kad izađemo na izbore.