To je to što me zanima!

'Joie de vivre' ili kako su nam brige ukrale radost postojanja?

Razmišljajući o sinoćnjem razgovoru sa Sally Pollack koji je za mene bio tako nestvaran samim time što se uopće dogodio, sjetila sam se razdoblja kad sam bila dijete i u igri razgovarala s mnogim izmišljenim ljudima.
Vidi originalni članak

Svaki drugi dan sam bila netko drugi, ali uvijek netko tko sam željela biti. Kada se to zaista dogodi u životu osjećate se sretno jer ste djetetu koje ste nekada bili ostvarili davne želje. To je ono što se meni dogodilo sinoć. Pitam se, koliko se to često događa i koje smo sve želje ispunili djetetu koje smo bili? 

Sjećate li se vremena kad ste bili dijete? Kuhali ste ručak od zemlje, u dvorištu imali natjecanje za pjesmu Eurovizije, brinuli se o napuštenim životinjama, čuvali ih u kartonskim kutijama i činili još puno, puno smislenih i važnih stvari.
 
Svaki dan je bio poseban i imao veliku svrhu, jer baš u svakome dogodit će se nešto veliko i važno. Uvečer, prije spavanja, jedva biste čekali da svane novi dan jer toliko je toga za napraviti. Uzbuđenje je na vrlo visokoj razini jer svaki dan nosi velike i zabavne zadatke. Još kad biste samo mogli biti odrasli i imati tu veliku moć da napravite baš sve što hoćete. Baš u trenutku kad ste htjeli proglasiti pobjednika u natjecanju mama vas je zvala s prozora, jer pao je mrak i treba doći kući. Svaku igru ostavljali ste nezavršenu i svaki taj važan zadatak čekao vas je i sljedećeg dana. Život je bio šaren, prepun zabave i važnog posla. Zaista ste zavidjeli odraslima, jer da su na vašem mjestu, nikad ne bi trebali prekinuti neki važan posao poput vas i doći kući samo zbog toga što je pao mrak. Dok jedete svoju večeru, promatrate svoju mamu i mislite da je svemoćna, jer ona sve to može, a vi još ne možete. 
 
Joie de vivre/ francuski: 'Užitak života'
 
U trenu, djetinjstvo je prošlo i sada ste moćni. I vi ste odrasli. Ne kuhate više ručak od zemlje i ne natječete se za pjesmu Eurovizije. A sve to možete, i kakve li privilegije, nitko vas u tome više ne može prekidati. Ali, jednostavno to više ne radite. Kao da je magla prekrila tu sliku iz djetinjstva i u nekom čudnom vremenskom procijepu poput loše magije prebacila vas u neki drugi svijet. Svijet koji, iako ste odrasli, više nije šaren, uvečer prije spavanja ne osjećate uzbuđenje, već brigu, ne skrivate tek okoćene mačke u kartonsku kutiju i stalno vas prati osjećaj da ne radite ništa važno i stalno to nešto važno čekate da se pojavi.
 
U vašoj glavi više nije slika nepregledne širine i istinskog uzbuđenja svakog jutra. Gledate u svoje dijete i zavidite mu što radosno gleda na svaku životnu situaciju i pomalo čeznutljivo ga promatrate kako bere travu i radosno viče kako kuha blitvu. 
 
Joie de vivre... Zašto život više nije igra? Zašto igra više nije život? Otkrivali smo svijet s toliko veselja! Zašto ga sada, kad smo ga otkrili, uporno  skrivamo sami od sebe? Jutra su i dalje prekrasna, čista i puna nade. Svaki dan je i dalje prepun raznih mogućnosti i važnih zadataka. I dalje moramo skuhati ručak od zemlje kad dođemo s posla, a navečer se  ponovno možemo natjecati na izboru za najbolju pjesmu. Napuštene životinje i dalje čekaju da ih netko spasi.  Zašto smo dozvolili da nam briga ukrade čistu radost postojanja? 
 
Naša duša i dalje je dijete. Radosno, ali prestrašeno dijete. Ne znamo tko nas je prestrašio, ali sjedimo u kutu i propuštamo dane kao pijesak kroz prste. Danas sam odlučila da se želim dignuti iz svog kuta, skuhati travu koju sam ubrala na putu do kuće i pjevati s izmišljenim mikrofonom u ruci i zaspati izmorena od smijeha.
 
Život je igra. Igra je život. Vizualizirali smo velike stvari dok smo bili djeca, možemo ih vizualizirati i dalje. Dok god smo ovdje, bez straha. Možemo živjeti svoju veliku igru i iskoristiti svoju odraslu moć na kojoj smo tako zavidjeli dok smo bili djeca: odgovorno pristupiti svojim snovima i dati sve od sebe da se ostvare. Nitko vas više ne može podignuti iz pješčanika i odvesti kući. Možete trčati ususret svemu što želite, iskoristiti svoju moć i ispuniti obećanja djetetu u sebi.  I ne zaboravite, dok čekate velike stvari u svom životu, uživajte u igri u pješčaniku svakog dana. Na taj način gradite brzu cestu ostvarenja svojih snova.
 
Odlučite da ćete od danas ponovno biti dijete i:
 
  • Zabavljati se uz sve što radite
  • Naći sreću u svojim danima
  • Slušati glasno glazbu koju volite
  • Biti hrabri
  • Hodati podignuta pogleda
  • Naučiti otpustiti strah koji se uvukao u vas
  • Vjerovati u sebe i pokazati se drugima
  • Osloboditi svoje potencijale i s pažnjom se odnositi prema svojoj kreativnosti
  • Pokazati sve što znate
  • Postati graditelj svog života
  • Preuzeti stvar u svoje ruke
  • Vjerovati da će vam se ostvariti najluđi snovi – jer to stvaaaarno želite
  • Shvatiti da ste na ovom svijetu da procvjetate
  • Uočiti božansko u sebi 
  • Osloboditi se ograničenja
  • Živjeti smisleno kao dijete
 
Jer u životu ne želimo priznati ništa manje od toga... Želim vam da budete pravi Joie de vivre!
 
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
 

O autorici:

 

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.
 
Idi na 24sata