Jurčićeva radinost oduvijek se u kulturi lijenih tretirala kao naročita kvaliteta. Sve je kod njega po 'šabloni', isplanirano od minute do minute, mašte nema, a improvizaciji je dolazak strogo zabranjen. Kao što je 'strogo zabranio' igračima da osvoje bod u Ligi prvaka.

Nakon sedmice protiv Lyona, koja još odzvanja Europom, imao je priliku bar malo izgladiti imidž Mamićeva čovjeka. Sve što je trebao reći je: 'Kriv sam, pustite igrače na miru!' Tako radi Jose Mourinho. No, Mourinhov 'veliki' prijatelj, od čijeg zagrljaja Portugalac još ima šanci ovratnik, svu je krivnju prebacio na igrače. 

Da, gospodo, iste one igrače pred koje će morati stati i 'simpatična' pogleda reći: 'Eto, mene opet, valjda se ne ljutite'. Ne, sigurno se ne ljute. Kao što se ni Kruno ne bi ljutio da ga netko proglasi pijancem, zabrani mu druženje s prijateljima, drži mitinge kako nema pojma… A takav je bio njegov odnos s igračima. I stoga nije čudno što je svlačionica 8. prosinca 2011., dan Jurčićeva odlaska iz Maksimira, slavila kao novi rođendan. Pjevalo se - kao nikad prije. Kao što će 26. studenog, 2012., datum njegova trećeg mandata, zapisati crnim flomasterom. I što će se plakati - kao nikad prije. 

Ne znam kako je u ostalom kozmosu, ali u našoj galaksiji dosad su nove programe uspijevali ostvariti samo novi ljudi, nikako ne stari. Jedini program koji Jurčić može ostvariti je postići gol u Ligi prvaka. Uz, sasvim realnu, opasnost da će primiti sedam. Baš kao snjeguljica. Samo, snjeguljica s naočalama. Jer, ne znam kako će ih drugačije moći pogledati u oči…