Prvo je Ivo Josipović napao hrvatsku Vladu.

"Svaka vlada jedno vrijeme može govoriti o tome kako su prethodnici zabrljali ovo ili ono. Nakon godinu i pol dana, uvijek svi kažu da vidimo što je vlada napravila", izjavio je za Novu TV uoči europskih izbora.

Dva dana kasnije HDZ je odnio iznenađujuću pobjedu, kao rezultat mizernog odaziva birača rezigniranih politikom SDP-ove vlade.

Idućeg jutra euforični Tomislav Karamarko poručio je kako će nakon ulaska u EU prvog srpnja tražiti prijevremene parlamentarne izbore. 

"Moraju se početi pod hitno rješavati pitanja od najveće važnosti, a to su zaustavljanje negativnih trendova, pokretanje rasta gospodarstva i poboljšanje standarda", govorio je šef HDZ-a dan nakon pobjede. "Ako se ne dogodi neko čudo, Kukuriku koalicija to nije u stanju, tako da su prijevremeni izbori, gotovo sigurni".

Sada je opet na potezu Josipović.

Što će on napraviti? Ustrajati na kritici Vlade koja mu u ovoj situaciji diže rejting ili odustati od kritike kako ga se ne bi stavljalo uz bok Karamarku i Ruži Tomašić? Da ne bi kojim gorkim slučajem ostao bez podrške SDP-a na predsjedničkim izborima...

Nezahvalna je to pozicija. Baš kao što je to bio i tajming predsjednikove kritike. Taman prije europskih izbora na kojima je protestna apstinencija Kukuriku birača stajala SDP pobjede. Ispalo je tek kao dobra priprema terena za Karamarkov povratak u život.

Možda se čini da Josipović zapravo nije rekao ništa strašno, barem ne ništa novo. Ništa što već nismo znali. Ali je to svejedno rekao. I takva kritika, kakva god kilava bila, dolazi od političara koji javno kritizira jedino one koji njega kritiziraju. Dira samo one koji njega dirnu. Uznemiri se samo kad je njegova koža u pitanju.

Upravo zato, banalna primjedba o tome da se Vlada više ne može izvlačiti na prethodnike, već da mora brinuti o vlastitim rezultatima, može zvučati tako šokantno.

I još šokantnije, tako se savršeno nadovezati na Karamarkovu kritiku aktualne vlasti.

Josipović sad ima problem: ako dalje bude napadao nepopularnu Vladu, rast će mu rejting u anketama; s druge strane, ako bude govorio isto što i Karamarko, padat će mu rejting među njegovim biračima i, puno važnije, u SDP-u.

Karamarko s time ne bi imao problema. Josipović mu je najveći adut u borbi protiv Kukuriku koalicije, naročito u situaciji kad premijer Zoran Milanović sve više gubi tlo pod nogama u vlastitoj stranci. Josipović se, vođen inercijom, mnogim zabrinutim licima u SDP-u može ukazati kao oaza razuma i nada u bolje sutra, dok Karamarku u tom slučaju ne preostaje ništa drugo nego da svoje ljude dovede do birališta. Pa makar i na silu.

Sličnu dilemu imao je i Stjepan Mesić. Prve tri godine, a one su najvažnije, vodio je tihi - a ponekad i vrlo glasni - rat s Račanovom koalicijom: oko Haaga, povratka Srba, normalizacije odnosa sa Srbijom, Tuđmanovih transkripata, ustavnih ovlasti, medija, vanjske politike, diplomata i tko zna čega još.

I ta njegova kritika, najpopularnijeg političara u zemlji, u dobroj mjeri je stajala Račana poraza na idućim parlamentarnim izborima. Bez obzira na to, SDP ga je podržao u izborima za njegov drugi mandat, jer je logika bila jednostavna: Račanu se u tom trenutku isplatilo šlepati uz popularnog šefa države, kao što se Mesiću isplatilo kritizirati Vladu.

Kao što je kasnije kritizirao i Sanaderovu. Doduše, u puno manjoj mjeri, iz vrlo jednostavnog razloga: najprije zato što mu je lukavi Sanader često izlazio u susret, a zatim i zbog činjenice da Mesić više nije bio u predizbornoj kampanji. 

Trećeg mandata nije bilo.

Josipović se sad bori za drugi mandat i na tom putu neće štedjeti nikoga, čak ni vlastitu stranku. A da paradoks bude veći, moglo bi se dogoditi da njegova stranka više zatreba njega. Jer tko zna tko će joj nakon ovakvog boravka na vlasti više ostati.

Josipović je poraz SDP-a na europskim izborima elegantno prešutio, kao da je shvatio da je već i previše rekao. Ovih dana na pitanje mogu li rezultati europskih izbora biti putokaz za lokalne, predsjednik je odgovorio: "Teško je reći, ja ne bih, kako kažu Zagorci, coprao na tu temu".

I tako, čini se da bi tema nesposobne Vlade mogla biti zaključana do lokalnih izbora. A sudeći po Josipovićevoj tvrdnji kako mu "nije jasno kako ljudi žive s tako malim plaćama", njegova bitka za drugi mandat se nastavlja drugim sredstvima.

Paralelno s Karamarkovom bitkom za povratak na vlast. 

Bit će zanimljivo to promatrati: ruku pod ruku, najpopularniji i najomraženiji političar u zemlji.