I tako, Hrvatska je za Uskrs ukinula koronu.
Ili makar je koronu stavila na čekanje.
Jer, za ovaj Uskrs dozvoljeno je činiti sve ono što je već mjesec dana strogo zabranjeno: izlaziti iz kuće, družiti se u grupama, kršiti socijalnu distancu, održavati javne manifestacije, okupljati se u javnosti.
Nacionalni stožer Civilne zaštite, onaj kojeg je premijer Andrej Plenković nazvao produženom rukom Vlade, dao je dozvolu da se na Hvaru održi procesija "Za križen", premda su zabranjene crkvene mise, javna okupljanja, izlasci u velikim grupama, javne manifestacije.
Organizatori su čak ishodovali dozvolu da umjesto petero ljudi iz svakog mjesta, u procesiji može sudjelovati njih 15, pa je ukupan broj sudionika bio čak devedeset. Snimka otkriva da se nije striktno poštovalo pravilo razmaka, neki nisu uopće nosili maske i držali su križ bez zaštitnih rukavica.
Što nam je bitno?
"Procesija je bitna Hvaranima", objasnio je Krunoslav Capak.
Ipak, mnoge druge stvari bitne Hvaranima, ali i drugim hrvatskim građanima, još uvijek su zabranjene.
Zašto je procesija na Hvaru dozvoljena? Zato što se radi o vjerskoj manifestaciji? Ili zato što premijer i ministar zdravstva vuku korijene s Hvara?
Papa Franjo drži molitvu na praznom Trgu svetog Petra. Ali Hvar nije mogao bez procesije.
Nažalost, to nije sve.
Krizni stožer dao je dozvolu i za otvaranje tržnica uoči Uskrsa, što je dovelo do kilometarskih redova u kojima se opet ne poštuje distanca, ne nose maske i općenito riskira prenošenje virusa za kojeg nam mjesecima govore kako je izuzetno zarazan.
Ali očito je bolje da izumre selo nego običaji. (Morbidnost je namjerna.)
Oprečne poruke
Svi ovi potezi u direktnoj su suprotnosti sa svime što je stožer ponavljao tjednima, svakoga dana, na svim programima, u svim medijima, reklamama i oglasima. Ostanimo doma. Ponašajmo se odgovorno. Štitimo sebe i druge.
Osim pred Uskrs.
Sve ove odluke dočekane su s negodovanjem, pa i frustracijom, onih koji tjednima ne izlaze iz svojih kuća, odriču se stvari koje su im "bitne", ili im te stvari onemogućava policija blokirajući im kretanje, izlete, čak i odlaske na vikendice, oni koji slušaju upute stožera i, nadasve, vjeruju tim uputama.
Sada im više neće vjerovati.
Ono što tjednima govore Beroš, Capak, Alemka Markotić izgleda nevažno kad se usporedi s prizorima s Hvara ili tržnica.
Ima povlaštenih
Vlada navodno želi pomoći hrvatskim proizvođačima hrane. Iako, zapravo, popušta pod pritiskom građana koji moraju i ove godine organizirati isti jelovnik za Uskrs.
Pa i pod cijenu širenja zaraze.
Stožer, onaj koji je smrtno ozbiljno upozoravao na koronu, kritizirao neodgovorne pojedince, prozivao "bioteroriste", sada šalje poruku da zaraza i nije tako ozbiljna, te da su iznimke dopuštene.
Tako se gubi vjerodostojnost.
Stožer pokazuje da ima povlaštenih, da nisu svi jednaki u provođenju mjera borbe protiv koronavirusa, da HDZ-ovi doktori i ravnatelji koji šire zarazu ne snose istu odgovornost kao anonimci koji se švercaju pored policijskih blokada, da policija različito tretira klince na igralištu i svećenike na misi, da su vjerske manifestacije važnije od kulturnih koje podnose najveću financijsku štetu.
A budući da je, kako reče Plenković, stožer produžena ruka Vlade, jasno je da struka uzmiče pred politikom.
Jer, radi se o izbornoj godini.
HDZ ne smije biti kriv
I u slučaju ulaska virusa u staračke domove, stožer, ministri i drugi odgovorni natežu se oko toga tko je kriv. Odnosno, traže način da ne bude kriv nitko iz HDZ-a. Pa čak ni ravnatelj.
Sve ovo poništava dobar dio posla koji je krizni stožer napravio u pripremama za pandemiju koronavirusa jer u ovakvoj situaciji najpogubnije mogu biti oprečne poruke.
Osim toga, članovi stožera uživjeli su se u vlastitu popularnost, pa sve teže donose odluke koje bi se mogle smatrati nepopularnima.
To je cijena slave.
Međutim, solidarnost ne poznaje povlaštene. U zajedničkoj borbi nema iznimki. I ako stožer ponavlja kako su "iduća dva tjedna ključna", onda to znači da se u tih četrnaest dana može poništiti sve ono što je stožer - u suradnji s građanima - učinio od uvođenja mjera.
Ili zapravo sve to nije uopće važno.