Sjećate se kako je HDZ vukao bistu Franje Tuđmana po svojim predizbornim skupovima?
Jedna bista nalazila se 555 dana na čuvanju kod šatoraša u Savskoj, a onda ju je Tomislav Karamarko nosio po stranačkim mitinzima kao da se radi o nekakvoj stranačkoj maskoti ili barem talismanu. Istu praksu usvojio je kasnije i Andrej Plenković.
U nedostatku pravih lidera valjalo je posegnuti za spomenikom pokojnom lideru. Udariti na emocije birača, parazitirati na slavnoj prošlosti, ogrebati se za komadić povijesti u mučnoj sadašnjosti.
Ovih dana, međutim, i ljevica je dobila svoj spomeničkog lidera.
Vijest o tome da je spomenik Radi Končaru slomio nogu ustaši koji ga je pokušavao oboriti u Splitu postala je apsolutni hit na društvenim mrežama i neiscrpno vrelo inspiracije satiričarima, ali i brojnim nostalgičarima.
Jedan antifašist konačno je (i ponovno) odnio pobjedu nad desničarskim vandalom. Pobjeda je bila konkretna, vandal je završio u bolnici, ali ona je imala i svoju simboličku vrijednost.
Jači od Tita
Rade Končar, onaj čija je bista nedavno napadnuta i dekapitirana u Zagrebu, vratio se na velika vrata u hrvatsku politiku i postao novi heroj ljevičara, veći čak i od Josipa Broza čija bista nije pružila nikakav otpor tijekom deložacije iz Titove vile na Pantovčaku.
Nije ostavio ni ogrebotinu na aktualnoj predsjednici. Končar je satrao svog agresora.
Dakle, čak i ovako okamenjen i obrončen, Rade Končar postao je uzdanica izgubljene ljevice koja očajnički traga za novim liderom. Konkurencija se na tom polju pojačava, u aktualnom kolapsu liderstva u SDP-u kojega Davor Bernardić postojano vodi u ponor, na sceni se pojavljuju neki novi lideri, ali nitko nema takvu karizmu kao ovaj narodni heroj.
Pa zašto onda Rade Končar ne bi odveo SDP do pobjede na izborima?
Ako je to uspjelo HDZ-u s bistom Franje Tuđmana, zašto ne bi pošlo za rukom i bisti Rade Končara sa SDP-om?
SDP sigurno ne bi prošao gore nego sada, kad svaki nastup Davora Bernardića označi novi sunovrat, čak se i HDZ - stranka Milana Kujundžića ili Josipa Đakića - naslađuje nad retoričkim akrobacijama Bernardića ili Gordana Marasa.
Za razliku od njih, Rade Končar ne govori. On djeluje.
I pogledajmo samo društvene mreže ovih dana, nema osobe na liberalnoj ljevici koja nije komentirala Končara, a iza svake satiričke opaske krije se i zrnce istine.
Ljevici kronično nedostaje lider. Fali joj ikona. Simbol.
Vraća se na velika vrata
Pa ako je Josip Broz Tito pretrpio niz poraza, uključujući i micanje trga iz centra Zagreba, Rade Končar se vraća na velika vrata. Ne samo da mu se dižu spomenici, nego se ti spomenici uspješno brane od napada ustašoidnih vandala.
HDZ-ovi lideri pronosili su Tuđmanovu bistu po izbornim skupovima kako bi izgledali veći na ramenima političkog giganta, kakav je prvi hrvatski predsjednik doista i bio u usporedbi s onima koji se sada provlače u njegovoj sjeni.
Zašto SDP ne bi pokušao to isto?
Društvance s Iblerova trga neće izroditi većeg lidera od Končara, a taj isti Končar neće nakon izbora pretrčati u suprotni politički tabor.
Ovo zvuči kao brutalna satira, ali ne mora biti.
Simbol otpora
Rade Končar preko svojih spomenika dobio je pravo građanstva u samostalnoj Hrvatskoj. Ili se makar uspio za njega izboriti.
On je simbol otpora, što je i pokazao prije par dana slomivši nogu svom atentatoru. On je simbol antifašizma koji je trenutno na udaru povijesnih revizionista. On je simbol ljevice koja se sve više pretvara u misaonu imenicu.
A on je simbol okupljanja razočaranih i apatičnih birača.
U državi u kojoj mrtvaci glasaju i potpisuju referendume, ne bi bilo ništa neobično u tome da mrtvac vodi izbornu listu jedne stranke. Ako ništa drugo, ne bi napravio veću štetu od Davora Bernardića i njegovih kompanjona.
I još nešto: bilo bi simpatično da se na izborima ponovno susretnu suborci iz Narodnooslobodilačke borbe, Rade Končar i Franjo Tuđman. Kao simboli pomirenja i zajedništva. I antifašizma.