"Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala, a hrvatski narod to ne želi".
Izjavio je to predsjednik Franjo Tuđman u lipnju 1997. godine.
U Vukovaru.
Nakon ratne pobjede u Oluji i procesa mirne reintegracije Podunavlja.
Danas, dvadeset i dvije godine kasnije, predsjednički kandidat Miroslav Škoro poručuje kako "ratovi nisu gotovi".
Referirajući se na izborni plakat Zorana Milanovića "Normalno, ratovi su gotovi" postavljen na Trpinjskoj cesti u Vukovaru, Škoro je poručio: "Nije normalno praviti se da je ratno poglavlje zatvoreno dok ne riješimo otvorena pitanja s agresorom. Nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru prije tužne obljetnice poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi".
Koga će hrvatski narod onda slušati: Tuđmana ili Škoru?
Tuđman i Gotovina
Kako je to za Tuđmana rat završio, uz poruku pomirenja i apel da "budemo prije svega kršćani, da znamo praštati, da znamo stvarati novi život", nakon čega je HDZ uredno krenuo koalirati sa SDSS-om, čak i u Škorino vrijeme, dok sada odjednom saznajemo da ratovi nisu gotovi?
Čak je i Ante Gotovina 2012. godine poručio da je "rat gotov" i da se "okrenemo budućnosti", ali Miroslav Škoro sada opet kaže da "ratovi nisu gotovi".
Tako do obično i biva. Oni koji su bili u ratu, željeli bi da ratovi napokon završe. Oni koji nisu bili u ratu, željeli bi da se ratovi još malo nastave. Makar dok traje predsjednička kampanja.
Miroslav Škoro zakasnio je u Domovinski rat. I sada priželjkuje komadić svog rata, barem u Vukovaru.
Pad u anketama
Međutim, još važnije, Škoro je zaostao u najnovijim anketama, pao je za više od dva posto, pa sad koristi ratnu retoriku, ratnu psihozu, kao i ratne traume, za bildanje posrnulog rejtinga.
Na ratovima se, kako smo vidjeli, oduvijek moglo profitirati. Na razne načine.
Miroslav Škoro ovom prilikom ne parazitira samo na Vukovaru, na njegovoj traumi i njegovim problemima, baš kao i mnogi novopečeni favoriti radikalne desnice, nego i šalje poruku koju nismo vjerovali da ćemo čuti: da ratovi nisu gotovi.
Ako nisu gotovi, onda je pitanje je li Hrvatska u njima uopće pobijedila.
I ako nisu gotovi, na koji način ih Škoro sada misli voditi?
Zakasnio na rat
Škoro ne samo da je zakasnio na onaj pravi rat, s granatama i puškama, nakon čega se branio kako "ionako ne bi bio neki vojnik", već je propustio spomenuti se rata i tijekom mirne reintegracije Podunavlja, baš kao i tijekom svih ovih godina kad je imao i govornicu i priliku poslati Hrvatima poruku kako se ne moraju zavaravati da je rat gotov.
Ali sada je Škoro predsjednički kandidat desnice. I desnici trebaju ratovi i treba joj vojska, treba joj podgrijavanje strasti i širenje mržnje, a treba joj i Vukovar.
Pa onda Škoro šalje vojsku na granicu u borbu protiv migranata, zato Škoro sada govori da "ratovi nisu gotovi" i zato koristi Vukovar da bi kopao po ranama i širio razdor.
Odnosno, kako je to rekao Franjo Tuđman 1997. godine, "sije klice novih razdora i budućih zala".
Ratne traume
Dok su vukovarske ratne rane još bile svježe, Tuđman je slao pomirljive poruke. Sad Škoro i njegova pratnja ne dozvoljavaju da vukovarske ratne rane ikada zarastu. Umjesto poruke koja ujedinjava Vukovar i pomaže mu da prebrodi ratne traume, Škoro stvara podlogu za nove sukobe.
I što ako kojim slučajem Miroslav Škoro postane predsjednikom države?
Hoće li nas povesti u neke nove ratove, od kojih ni oni "oružani nisu isključeni"?
To bi za političke radikale bilo nešto posve normalno.