Nije život lajk, niti njih sto tisuća. Život su ljudi i život je biti čovjek iznad svega. Život je svim silama se truditi biti svoj i ne biti dio sve za lajk generacije, sve brojnije, sve glasnije i sve nasilnije. Kad smo postali sve za lajk generacija, ne znam, ali čestitam, i službeno smo tu. Rekla bih da smo dotaknuli dno, ali bojim se da bih bila u krivu i da je naša silazna putanja toliko rapidna i silovita da možemo mi i niže.

Sama sebi zvučim k’o svoja baka kad kažem „kakvo je ovo vrijeme došlo“, ali uhvatim se sve češće da mi baš ta konstrukcija prolazi kroz glavu. I ja sam dio ovog vremena, ogledni primjerak osobe koja mobitel iz ruke ne pušta, umrežene 0-24, osobe koja fragmente svog života servira po društvenim mrežama, koja se smješka, namješta, snima i fotka, sređuje i filtrira..  Ali opet iznad svega toga imam onaj jedan filter koji ne možeš kupiti za par dolara ili si ga sam složiti u aplikaciji, imam onaj filter u glavi koji su mi mater i otac ugradili odgojem, onaj filter koji sam ponijela od doma i onaj filter u srcu koji je genetski u mene upakirala moja baka Eva kroz konstantno ponavljanje rečenice „jedna je duša“. Jedna je. I nemoj je prodat za pišljivi like na Instagramu, ili njih sto tisuća.

Nemoj čak ni ako se nekad osjećaš k’o kreten koji je odabrao najteži mogući put, jer realno lakše je pokazat golu sisu nego golo srce (a potencijalno i više lajkova donese).

Svatko tko je ikad odlučio ogoliti srce, odlomiti komadić sebe, zarobiti ga u riječi i servirati ga na papiru ili ekranu drugima, zna koliko je taj čin osoban i intiman, koliko ti u trenutku objavljivanja to isto srce zna luđački pumpati a koljena klecati…

Mislim da ne postoji trenutak veće osjetljivosti i ranjivosti od toga kad se ogoliš do kraja pred stotinama ili tisućama nasumičnih ljudi i serviraš im sebe. I ne radiš to za lajkove, radiš to jer osjećaš da tako trebaš, jer ti svemir nije dao talent da ga držiš doma u ormaru, dao ti ga je da ga dijeliš s drugima…

U to ideš s pretpostavkom da su s druge strane ekrana ili papira ljudi slični tebi, ljudi koje će tvoje riječi dodirnuti, ljudi kojima će tvoje riječi doći kao naručene u trenutku kada im najviše trebaju, ljudi koji će se prepoznati u tvojoj sreći ili tvojoj boli, ljudi koji će osjetiti ono o čemu pišeš…

Znam za neka uzglavlja kreveta na kojima se nalaze neke moje riječi. Znam za neke tetovaže kojima su u vječnosti ispisani neki moji citati. Znam za neke ljude s kojima sam podijelila zajedničke boli i s kojima sam ih učinila manjima. To su ljudi koje očekujem s druge strane i to su ljudi zbog kojih se sav rizik serviranja sebe na papiru isplati.

Ono što nikako ne očekujem s druge strane su ljudi koji će moje riječi krasti i dalje servirati kao svoje. Zamisli onda šoka kad sam na svoje oči ugledala svoje vlastite riječi s dana svog vjenčanja ispod slike neke meni nepoznate djevojke, da stvar bude gora – ispod slike s njenog vjenčanja. Moje riječi, minimalno izokrenute da se eventualno nekome zamažu oči. Od svih riječi koje postoje na svijetu, od svih rečenica koje je moguće sastaviti, od svih načina za iskazati emociju vlastitog dana vjenčanja – ona je odabrala ukrasti moje i potpisati kao svoje. Bez navodnika, bez citiranja, bez tagiranja, bez inicijala, bez jebemti.

A sve to za nekoliko pišljivih lajkova.

Nemam problem s tim da ljudi prodaju svoje živote i tijela po internetu za lajkove, njihova su, neka rade s njima što god žele i kako god žele. Ali imam golemi problem s krađom tuđih riječi koja se počela prakticirati previše učestalo da bih naivno mislila kako je to slučajnost i kako su to iznimke. Imam problem s ovim novim dnom koje smo dotaknuli i koje je pokazalo koliko smo beskompromisni u borbi za lajkove. Koliko smo stvarne živote i moralne vrijednosti spremni staviti sa strane u lovu za virtualnom slavom.

U kojem točno trenutku ljudi odvagnu da su vrjedniji lajkovi ispod slike nego obraz, ne znam.

Što se točno dogodi u ljudskim glavama da ne vide kako je to samo jedan virtualni balončić od sapunice koji će jednom puknuti, a kako će ih priča o prodavanju sebe za lajkove zauvijek pratiti, ne znam.

Kakvi su to životi u kojima je mjerilo bilo čega lajk, to pogotovo ne razumijem.

Uvijek u životu imaš izbora, pa biraj da ti mjerila ne budu lajkovi.

Biraj da su ti mjerila centimetri raspona ruku kad ih raširiš za zagrljaj, decibeli udaraca srca od sreće i mililitri isplakanih suza, od sreće ili tuge, svejedno, dok god je stvarno i dok god je život.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.