Hrvatska bi, prema svojim prostornim, geografskim, klimatskim i drugim potencijalima, mogla i morala biti prosperitetna zemlja, koju nastanjuje od pet do šest milijuna ljudi, zemlja u koju se rado useljavaju stranci, a još radije vraća dijaspora, izvoznica hrane i industrijskih proizvoda, zemlja prosperirajućih sveučilišta...

No što smo mi danas, realno? Hrvatska je zemlja koja živi od konjunkture sunca i neba - ako je nebo sunčano, imamo dobru turističku godinu, ako je kišno, hidropotencijali se razmašu pa HEP pliva u novcu. Hrvatska je zemlja u kojoj je industrija uništena, turizam je stereotipan i uvijek isti (treba samo pogledati slovenske toplice - svake godine “izluđuju” goste novotarijama, obogaćivanjem ponude).

Hrvatska je zemlja u kojoj su samo politika, šverc droge, prodaja nogometaša i oprosta grijeha prekršiteljima zanimanja u kojima se možete obogatiti ili živjeti pristojno. Hrvatska je feudalni pravni poredak, nalik na onaj iz vremena Franje Tahija, u kojemu su bogati i moćni izuzeti iz sudske jurisdikcije, a siromašnima se guli koža (kao u zadnjoj akciji poreznika u kojoj teroriziraju sitne cvjećare, a najvećem cvjećaru, štoviše, cvijetu hrvatskog biznisa, Ivici Todoriću, nikad se nisu usudili zakucati na vrata).

Hrvatska je zemlja namještaljki, pogodbi, “ne diraj me - ne diram te”, “ja tebi, ti meni” i tako dalje i tomu slično. Svi to znamo, zato egzodus i jest tako snažan, s Mjeseca se golim okom vidi u što smo se, žalibože, pretvorili. Hrvatska politička klasa od početka do kraja reprezentant je ovoga mentaliteta.

Umjesto da ga mijenja, ona ga usavršava i parazitira na njemu. Spasiti bi nas mogao samo hrabar državnik, koji će ići kontra struje, nastojeći obnoviti pravni poredak, pravdu i pravednost, koji će forsirati regularne utakmice, koji se neće bojati snažnih zvižduka i loših rejtinga. Takvoga, nažalost - nema. Kako ćemo ga poznati ako se ipak pojavi? Po jednom, sigurno: neće ga zanimati ankete...