Nakon što je 2010. godine pobijedio na predsjedničkim izborima Ivo Josipović sjeo je na obalu rijeke i čekao da rijeka donese leš njegova neprijatelja.
Četiri godine je tako sjedio, brojao dane i postotke građana koji ga podržavaju u anketama, a kad se trgnuo iz tog ugodnog drijemeža shvatio je da je rijeka odnijela njegov politički leš i nanijela Kolindu Grabar Kitarović.
Sada je Josipović odlučio malo protegnuti noge.
Javno se sprda sa svojom nasljednicom, skače na biskupe, svađa se s klerikalnim i konzervativnim udrugama, premda je neke čelnike takvih udruga držao kao savjetnike na Pantovčaku.
Čak je duhovit
Trudi se čak biti i duhovit. Kolindi Grabar Kitarović je poručio da ide u Gardaland umjesto u Hobbiton, biskupa Barišića je poklopio izjavom "stigla svježa bunika?", a nakon što je Hrvatsku nazvao "katoličkom džamahirijom" zaratio je i s udrugom Vigilare.
Malo po malo, Josipović se pretvara u nešto što nikada nije bio. Ili je trebao biti, ali to nije želio.
Nije samo taj novi ton Josipovićeva javnog nastupa ono što izaziva pažnju. Iako se mora priznati da su ga tvitovi, izjave, polemike, doskočice predstavile u novom svjetlu, mnogo drugačijem od nedavnih neprohodnih alegorijskih glazbeno-političkih kolumni na jednom portalu.
Mnogo je interesantniji politički preobražaj.
"Ulični pučizam"
Sada se Josipović svađa s biskupima, nakon što se u predsjedničkom mandatu pomalo neuobičajeno triput sastajao s dvojicom papa, Benediktom i Franjom. Sada se svađa s desnicom, iako se na Pantovčaku najviše zamjerio ljevici.
Uoči trijumfalnih predsjedničkih izbora 2009. godine Josipović se nastojao svidjeti - i dodvoriti - svima, a sada u onome što neki vide kao zagrijavanje za predsjedničke izbore 2019. Josipović se nastoji svidjeti - i dodvoriti - puno užem krugu birača.
Dok je bio predsjednik pomirljivo je, pasivno i oportunistički komentirao bujanje radikalne desnice, podilazio stožerašima, a tek nakon poraza na predsjedničkim izborima prosvjed šatoraša nazvao "uličnim pučizmom". Sada juriša verbalnim ognjem i mačem.
I ono najbolje, sada otvoreno ratuje s udrugom Vigilare, optužujući je da se zalaže za "katoličku džamahiriju", iako je jednog predstavnika te konzervativne scene, Stjepu Bartulicu, svojedobno uzeo za povjerenika za vjerske zajednice. Na čuđenje javnosti i njegovih birača.
"Što mu se dogodilo?"
Navodno je htio savjetnika drugačijeg svjetonazora. A sada upravo na toj svjetonazorskoj osnovi ratuje s klerikalnom udrugom. Nije onda nikakvo čudo da sam Bartulica danas pita: "Što se Josipoviću dogodilo?".
Pitali su to mnogi, i to još dok je Josipović bio na Pantovčaku. Tada ga je Bartulica, jedan od idejnih pokrovitelja referenduma o braku, savjetovao o vjerskim pitanjima, a Josipović onda ipak na dan referenduma jedva-jedvice, zakašnjelo i bojažljivo, izjavio kako je on ipak protiv tog referenduma.
Bio je to vrhunac njegova angažmana.
Pet godina Josipović je držao na Pantovčaku jednog od lidera konzervativne revolucije kojoj se sada nastoji ispriječiti. Kao da je izmislio protivnika s kojim će se sada boriti, umjesto da se s njim borio dok je to još imalo smisla.
Preobražaj Ive J.
I zato sada svi oni ljevičari koje je Josipović tako razočarao u svom mandatu (tristo tisuća glasova minusa) moraju dobro razmisliti kako bi razaznali koji je sad Ivo Josipović pred njima. Onaj koji se bori s konzervativcima ili onaj koji od njih prima savjete?
I još jedna stvar interesantna u ovom preobražaju Ive J..
Iako je dobar dio svog mandata na Pantovčaku proveo u njegovanju svog rejtinga, Josipović je u par navrata (kao i pred kraj mandata) izašao s nekim suvislim prijedlozima o poboljšanju socijalne i gospodarske politike, kao i s izmjenama Ustava i političkog sustava.
Hrvatski Sanders
Sada, pak, takve teme koje bi pridonijele izlasku iz dugogodišnje krize zanemaruje i pretpostavlja im svjetonazorske, ideološke obračune s biskupima, klerikalcima, konzervativcima, pomalo čak i s filoustašama.
Želio bi biti hrvatski Bernie Sanders, a odbacuje suštinu onoga što tog američkog senatora i ikone progresivne ljevice čini tako popularnim u SAD-u.
Umjesto toga, hvata se tema o kojima je (s par bojažljivih izuzetaka) šutio dok je imao predsjedničku platformu s koje bi mogao uvjerljivije prozivati i osuđivati. Primjerice, u slučaju podizanja spomenika bojni HOS-a "Rafael Boban" u Splitu koji je otvorio i pohodio njegov prijatelj Ivo Baldasar.
Brusi karizmu
Sada na tim temama želi brusiti svoju ljevičarsku karizmu i ugurati se u prostor koji je upravo on - uz asistenciju Zorana Milanovića - svojedobno ispraznio, otvorivši put Karamarkovu HDZ-u i Kolindi Grabar Kitarović da dođu na vlast.
Ljevica je na koljenima nakon vladavine Josipovića i Milanovića, a sada je upravo njih dvojica žele uskrsnuti. I na tome, ako ćemo vjerovati preuranjenim kalkulacijama, graditi svoj politički revival.
Josipović se oduvijek trudio bježati od ideologije i ljevice, nastojao je imati širinu, pokušavao se svidjeti svima, osim onih s kojima je vodio poluprivatne ratove (vidi: Milorad Pupovac), pa je na konto toga izgubio birače. Sada čini potpuno suprotno.
Ratuje s onima s kojima je surađivao, proziva one kojima je podilazio, i ono najtužnije, ruga se onima od kojih je neslavno izgubio.
Na koncu bi mogao samo sjesti na obalu rijeke i plakati.