Negdje tamo u svojim tinejdžerskim godinama sam pročitala neki tekst u novinama kako antikršćani u glazbu ukalupljuju prikrivene sotonističke poruke pa se, eto, zato mladi nekad nađu na krivom putu. Jer slušaju krivu glazbu. Slatko sam se nasmijala na tu teoriju. Naravno da nisam vjerovala ni u sotonizam, ni u kakvo stvaranje ovisnosti glazbom. I to je trajalo dok nisam prvi put vidjela Teletabise. Hipnotizirano sam gledala u taj crtić ne vjerujući da itko normalan to može gledati. Divila se silnoj količini neartikuliranih zvukova tih čudnih stvorenja i pokušavala spoznati kakav je to zločinački um kreirao ta bića. I naravno potpuno hipnotizirano sam pogledala taj, nazovimo, crtić do kraja. Pokušala sam odlijepiti pogled od ekrana, ali nije išlo. Zle sile ili nešto drugo? Svoj šok i nevjericu sam podijelila s ljudima koji su u to vrijeme imali malu djecu i svi su mi se redom kleli da u Teletabisima ima nečeg opsjenarskog, čudnog, zbunjujućeg, ali klincima izrazito zabavnim. I da svi redom hipnotizirano gledaju u ta bića. I da je to, kleli su se redom, jedino doba dana kada je u njihovoj kući mir. Tada nisam razumjela o čemu ti ljudi pričaju. 

Bumba je naglo otišla na službeni put...

Nekoliko godina kasnije. Nekoliko televizijskih kanala više. Bogatiji YouTube. I dočekali smo i mi svoju ovisnost. Prvo je pokušao s Bumbom koja je izletjela negdje u ćošku ekrana dok sam tražila neki edukativni crtić. Pustila sam Bumbu na svoj ekran jednom, možda dvaput i onda se zaklela u lijevi bubreg - nikad više. Prodala sam sinu priču da je Bumba na službenom putu i da se jako duuuugo neće vratiti. Za one koji Bumbu nikada nisu vidjeli evo kratak sadržaj - Bumba je klaun koji proizvodi čudne zvukove i ima četu takvih prijatelja, a povremeno se u kadru ukažu i neka djeca koja se ljuljaju i odgovaraju na Bumbina glupava pitanja. Moja je prijateljica problem Bumbe jednom dosta plastično objasnila. 

- Nakon desetak minuta gledanja u Bumbu, morala sam otići izribati kupaonicu Domestosom. Jedino sam tada imala osjećaj da ću 'isprati' to ludilo sa sebe. Ja je posve razumijem. Naša kućna ovisnost je Pepa prase. Zapravo uopće nije loš crtić. Da ga se gledati i u mojim godinama. Ima i neku poantu, a i njeguje neke obiteljske vrijednosti - ono, cijela se obitelj stalno skupa druži, idu na izlete, u park, smijulje se i nema nasilja. Sve jako cool. I zato do sad nisam ni dramila nad tom ovisnošću. 

Međutim, jučer smo se moj sin i ja ozbiljno posvađali baš oko Pepe prase. Ja rekla možeš pogledati dva crtića i onda idemo na čitanje priče, pa on žicao još jedan pa si ja mislim nije to tako strašno pa neka gleda. Pa on nažicao još jedan, a ja se ulovila kako mu čokolino nosim pred kompjuter. Pa ne bi prao zube, a ne bi ni spavao jer mora pogledati još jedan. Pa sam ja rekla da je tome došao kraj, sve nekako onako ufino, pa on poludio pa je krenulo vrištanje, bacanje, suza do koljena, a na usnama samo Pepa prase. Onda sam ga odnijela u sobu, zaprijetila bacanjem kompjutera i televizora kroz prozor, Pepom na ražnju, što je naravno izazvalo samo još veći kaos. 

Znaš, prase sigurno pere zube

Da, naravno da sam si sama kriva. Proklinjem dan kada sam uopće djetetu pokazala moć kompjutera i tajni svijet crtića. Pa se opet tješim da nisam kao oni koji puštaju djecu da satima tupo zure u kompjuter dok spremaju, čiste, kuhaju. O da vidjela sam dosta takvih kao i majki koje su BabyTV doživjele kao dadilju. E to ipak neće u moju kužinu. Ja baš ne spremam puno pa si takve stvari stvarno ne bi mogla opravdati. A opet, ne mogu djetetu uskratiti nešto od čega ionako neću moći pobjeći. No da, sama sam si kriva jer nekad puštam stvari linijom manjeg otpora. 

Naravno da je lakše 'ubiti' 15-20 minuta crtićima nego pravom iskonskom igrom. A onda se tih 20 minuta rastegne na pola sata i ja tek tad shvatim da me je zeznulo moje dvogodišnje dijete. Ili sam ja zeznula njega činjenicom da se nisam potrudila bolje ga animirati. I ne samo to. To ružičasto prase postalo je moj i moj odgojni guru. Kad dijete neće prati zube ja se pozovem na prase. Prase sigurno pere zube, a moj sin pomirljivo uzima četkicu u ruke. Kada neće spavati ja odvrnem prase koje spava. Pa sad vi recite da nema nekih tajnih poruka u tim crtićima. Možda ne baš sotonskih, ali...