Dok su hrvatski rukometaši duboko spavali u hotelu koji će uskoro biti Severinin, po Vršcu su "ordinirali" oni kojima jutarnji mamurluk nije zabranjen. Mjesto se zove London Pub, pivo je uobičajno jeftino, nekakav band svira uživo, a repertoar je "Jugoslavija". Balašević, Bajaga, još neke srpske i bosanske stvari i - gomila hrvatskih. A prijatelj iz Makedonije uživa, nekakvi Slovenci također... Ovdje se ljudi, kako oni to kažu, "lože" na hrvatske pjevače. Dečko na mikrofonu, Bojan se zove, lud je za Gibonnijem, toliko Gibe teško je vjerojatno čuti i kod njega doma. Pjevali su i Rundeka, Parni valjak, Urbana... I pjevali su odlično.

- Vidiš, mi od vas uzimamo ono najbolje, a vi od nas cajke - primjetio je jedan "lokalac", dečko iz Vršca.

I bojim se da nije puno pogriješio. Iako će nekakva općenita slika reći da su turbo-folk zvjezdice u Srbiji najjače, dosad još nisam sreo nikoga tko ih barem podnosi. Doduše, to bi moglo biti slično kao i kod nas. Kao, to nitko ne sluša, a opet svi sve znaju... No čuo sam da su s užitkom Jeleni Karleuši zabranili da uđe na VIP ulaz u vršačku dvoranu, došla je gledati rukomet sa svojom "svitom". Navodno je bila jako ljutita i imala tipični argument razmažene zvijezde.

- Jeste vi normalni, pa znate li vi tko sam ja?! - grmila je Jelena, a djevojka iz organizacije smireno joj je odgovorila:

- Ne znam. A znate li vi tko sam ja?

Uz Gibu, Rundeka i ostale dobro poznate melodije razgovaralo se, naravno, i o rukometu. No ovaj put preko vaterpola.

- Momci, jeste gledali vaterpolo? Uh, kako smo vas razbili - naslađivao se nekakav tip shvativši odakle smo.

- Nema veze, vratit ćemo vam u rukometu - uzvratili smo.

- Ajde, ali neka to ne bude prije finala - prihvatio je naš prijedlog.

Eto, lako smo se dogovorili. Samo, daleko je još finale... Večeras je na redu Norveška, iznenađujuće dobra na ovom turniru. Imaju deset igrača iz slabe norveške lige, ali dobili su Sloveniju i pošteno namučili Island. Iskreno, očekivao sam da će to biti lagan posao, no sve mi se više čini da baš i neće. Iako je Hrvatska, objektivno, bolja za pet, šest ili sedam razlike. No Hrvatska se još muči, još nije u najboljem mogućem izdanju, i to sigurno neće biti šetnja.

Na dan utakmice Vršac se probudio okupan kišom, što i nije najbolja varijanta u situaciji kad ti je najbliži kišobran u Zagrebu. Znam točno i gdje sam ga ostavio, eno ga stoji pokraj ormara za cipele, spreman za put u Srbiju... Zanemaren i zaboravljen. No preživjet ćemo i kišu, pogotovo kad znamo da je vršački dio rukometne turneje sve bliže kraju. Još danas pa idemo dalje, kažu da u Novom Sadu već pitaju za nas. A za kraj ćemo pobjedu protiv Norveške proslaviti uz Bojana i njegove kompanjone. Večeras "tamburaju" u lokalnom pozorištu.

- Dođi, Marko, bit ćemo u kompletnom sastavu, priključuje nam se još jedan gitarist. I opet ćemo ti svirati Balaševića - obećao je na odlasku simpatični Bojan.

Eh, onda ću morati doći. Lako mi je za njega, ali Balaševića je teško odbiti...