"Smatram osobno da će tek početkom lipnja biti bolja situacija te da će se tada početi normalizirati život", izjavio je jučer Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Iako bi možda bilo bolje da to nije izjavio.
Jer, nije bilo malo onih koji su njegovu najavu doživjeli kao pravu katastrofu. Kao demoralizirajući udar. Kao nešto od čega najviše strepe i čega se najviše boje.
Nisu to dočekali kao iznenađenje, jer je sve to u okvirima projekcija, već kao prvi udar realnosti koja nas čeka nakon okončanja krize.
Teško je više sa sigurnošću reći što bi nam bilo lakše: živjeti u izolaciji iz dana u dan ili gledati u budućnost koja je tako blizu, a zapravo tako daleko?
Što nas plaši?
Međutim, nije teško otkriti čega se najviše plašimo u Capakovoj najavi.
Ne muči nas ostanak u izolaciji, pod posebnim mjerama, niti nas posebno muči opasnost da ćemo se zaraziti ili nešto gore.
Ono čega se bojimo jest spoznaja što ćemo zateći kad (i ako) za dva mjeseca izađemo iz ove izolacije. Jer nećemo zateći mnogo toga.
Zateći ćemo razrušeni centar Zagreba, prazne hotele i turističke kapacitete, prazne gradove, zatvorene obrte i firme, otpuštene i nezaposlene... Zateći ćemo ljude bez novca i u dugovima, povećani kriminal, a s njime možda i povećanu represiju, a na svemu tome mogao bi procvjetati novi fašizam. Kao i na svakoj društvenoj ruševini do sada.
Zbrajati žrtve
Ako budemo imali sreće, nećemo na kraju pandemije zbrajati ljudske žrtve, ali zbrajat ćemo posljedice pandemije koje bi mogle imati jednako pogubne posljedice na ljudske živote, kao i na društvo u cjelini.
Dovoljno je teško izdržati ovaj udar. Najteže će biti preživjeti posljedice tog udara.
I zato lipanj tako šokantno zvuči, premda ne zvuči kao iznenađenje. Jer iz domova ćemo izaći na stratište pandemije i pokušati iznova pokrenuti život, ekonomiju i državu koja se u nekoliko navrata teškom mukom izvlačila iz ruševina ratova, kriza, korupcijskih afera, i koja nikako da stane na noge, a sada će biti dodatno osakaćena.
Tim više što se ovoga puta neće moći osloniti na Europu i svijet koji će jednako biti devastiran pandemijom.
Možda zato Krunoslav Capak nije trebao izričito spomenuti lipanj. Jer time nam je samo osvijestio razmjere onoga što nas čeka. Samo je pojačao depresiju.
Ostanimo vedri?
"Moramo ostati vedri jer je to zdravo", reče ovih dana ministar Vili Beroš. I možda je najava popuštanja mjera u lipnju mogla unijeti tu vedrinu, ali svejedno je mnogima zvučala katastrofično. Zato što možemo zamisliti što će nas toga lipnja dočekati.
Zato što znamo u kakvom je stanju ova Hrvatska. Da je opet, kao i 2009. godine, nespremna za ovakve krize, da se sporo oporavlja, nevoljko prilagođava, da je ovo predizborna godina u kojoj Vlada čuva svoje biračko tijelo...
I opet, nije problem u tome da će nam biti teško, već se po tko zna koji puta pitamo kad će nam - i hoće li nam - opet biti bolje.