Premijer Zoran Milanović djelovao je, za promjenu, potpuno smireno. Iako su tog prijepodneva na središnjem zagrebačkom trgu padale teške riječi.

O poštivanju zakona govorio je puno smirenije nego prije nekoliko dana kad je bjesnio zbog zakona o financiranju stranaka, davao je Stožeru za obranu Vukovara od ćirilice pravo da prosvjeduje, izrazio čak i zadovoljstvo činjenicom da se "na glavnom zagrebačkom trgu, ljudi mogu okupljati i prosvjedovati, bez obzira što se ne slažu u političkim stajalištima".

Uglavnom, nije ni trepnuo na prijetnje nasilnim odbijanjem ćiriličnih natpisa u Vukovaru, kao što je lakonski odbio poruku da njegova vlast "nije dobrodošla" u Vukovar. "Ja se kao hrvatski građanin, bio predsjednik Vlade ili ne, osjećam dobrodošao u svakom hrvatskom gradu, općini i selu".

Uglavnom, premijer nije ničime pokazao da se boji desnice, branitelja, veterana, generala, mase od par desetaka tisuća prosvjednika protiv ćirilice. Nije bilo ni traga onoj nervozi koju premijer zajedno sa svojim suradnicima zna iskazivati prema kritičarima koji dolaze iz redova sindikalista, ekonomista, poslodavaca, bankara, novinara i komentatora.

Pa se stoga postavlja logično pitanje, koga se Milanović danas više boji: desnice ili ljevice, tuđih ili svojih birača, oporbe ili koalicije, fašista ili socijalista, crnokošuljaša ili sindikalista, Tomislava Josića ili Vilima Ribića, Tomislava Karamarka ili Severine? Ili pak samog sebe?

Za Karamarka je jasno, on je postao "predsjednik SDP-a u sjeni", jer bez obzira koliko se topila Milanovićeva popularnost, Karamarkova se topi brže. I on vjerno poput sjenke prati premijera na putu prema dnu.

Ali što je s desnicom? Može li desničarski pokret, potpomognut paraobavještajnim podzemljem i nacional-socijalističkim bukačima, na temama kao što je ćirilica podići sve brojniji lumpenproletarijat na noge i srušiti ovu vlast?

Prije trinaest godina taj scenarij djelovao je puno uvjerljivije. Danas zvuči tek prilično šuplje. Uostalom, Ante Gotovina je tada bio u bijegu, a danas je u biznisu. Ivić Pašalić bio je na vrhuncu, a danas je u bankrotu. Ivo Sanader bio je u zaletu, a danas je u zatvoru.

Ono što premijera danas treba plašiti nisu branitelji na trgu, nego sindikati na ulici. S desnicom će ova vlada lako: oni su prirodni neprijatelji, s izlizanim parolama i promašenim povodima. Motivira ih prebogati Thompson, a huškaju vođe s privilegijama. I njihove prijetnje mogu samo mobilizirati Milanovićeve birače da u samoobrani izaberu manje od dva zla.

Međutim, sindikati udaraju tamo gdje boli. Barem bi trebali.

Ne samo sindikati koji ovise o proračunu, iako su takvi najglasniji, baš kao što su najglasniji oni među braniteljskom populacijom čije privilegije proizlaze iz proračuna. Radi se o sve većoj masi onih koji završavaju na burzi i čini im se da s te burze nema povratka.

Ako se Jadranki Kosor svojedobno iskovao broš s brojem nezaposlenih, Milanoviću bi se na istom principu mogao isklesati čitav mramorni spomenik. Razumljiv na oba pisma.

To je ono čega bi se premijer trebao najviše bojati.

Trebao bi strepiti od razočaranih birača koalicije, vlastitih koalicijskih partnera s kojima ratuje češće i žešće nego s oporbom, sindikata koji na ulice mogu izvući triput više prosvjednika i sa čijim porukama se može poistovjetiti triput više građana sa svih polova političkog spektra, kao i kritičara s ljevice koji premijera bombardiraju retorikom od koje se ne može tako ležerno braniti kao što se brani od radikalne desnice.

I na kojoj ne može skupljati glasove.

Ukratko, nije bučna manjina ta koja mu radi o glavi, već tiha većina koja čeka izbore.

Otud ta smirenost premijer Milanovića u obraćanju javnosti nakon zagrebačkog prosvjeda protiv ćirilice. Takvi događaji daju mu priliku da malo nabilda mišiće i samopouzdanje, na njima skuplja bodove i podršku, na tom pitanju može čak i udariti na HDZ, a da pritom njegovi birači na trenutak zaborave na propast kojoj kumuje.

Ako bismo stvari karikirali do kraja, mogli bismo zaključiti da bi Milanoviću više štete u javnosti nanijela Severina s novim brošem na kojem bi bio ispisan broj nezaposlenih (372 tisuće i kusur), nego Karamarko s vagonima svojih bukača.

Jasno, pod uvjetom da se pjevačica ne boji Linićevih poreznika.