Nakon kadrovskih natezanja, konačno je stigao onaj najuzbudljiviji, a često i najkomičniji dio predizborne kampanje - predstavljanje programa.
Pa tako ovih dana doznajemo da bi HDZ smanjivao sve poreze, a SDP ne bi uvodio nove, HDZ bi rasterećivao gospodarstvo, SDP bi rasterećivao rad, HDZ obećava čak 180 tisuća radnih mjesta, SDP nešto manje.
HDZ najavljuje smanjenje PDV-a, SDP mu ne vjeruje.
I jedni i drugi obećavaju veće plaće i veće mirovine, ni jedan ni drugi više ne spominju "dolinu suza", ne spominju odricanja, rezove ni štednju.
I sve to opet zvuči sjajno. I opet se pitamo koga više briga?
Obraća li više itko pažnju na predizborna obećanja najvećih stranaka i koalicija? Drži li ih više itko za riječ? I formira li uopće netko svoje biračke stavove na osnovu onoga što im stranke predstavljaju u programima, na osnovu nijansi u njihovim obećanjima i sve većih kula na njihovim oblacima?
Ili se to doista pretvorio u čisti folklor?
Od Grunfa do Prnjavora
Toliko smo se u ovih četvrt stoljeća naslušali pompoznih planova u predizbornim kampanjama, nagledali jamstvenih kartica i programskih manifesta, nasmijali od Grunfa preko Münchena do Prnjavora, da je istinski teško ozbiljno shvatiti posljednje najave obračuna političkih programa.
A još je smješnije slušati međusobne optužbe o tome tko je u tim programima više lagao.
"HDZ-u ne treba vjerovati pred izbore, sjetite se Sanadera i Karamarka", upozorio je ovih dana Zoran Milanović. I bio blizu istine.
Ivo Sanader nudio je famoznu jamstvenu karticu od koje je ostala samo lavina korupcijskih afera. Tomislav Karamarko hvalio se minhenskim IFO institutom i "prnjavorskim" programom 5+, tunelima ispod mora, dolinom suza i digitalizacijom, pa je na kraju šestomjesečne parodije rušio vlastitog premijera.
Sve se svodilo na puko mazanje očiju i golu prevaru.
Ali Milanović nije taj koji bi se smio previše zaletavati.
Provizorni Plan 21
On je, naime, bio taj koji je svoj Plan 21 nazvao "provizornim". Njegova Vlada je naglavce okretala poreznu politiku, mijenjala gospodarsku politiku, usvajala pa poništavala reformu zdravstva, najavljivala uvođenje novih poreza da bi se Milanović sad hvalio kako novih poreza neće biti, odustala je od monetizacije autocesta samo kako bi je sada ponovno najavljivao...
Odbijao je stranački plan o ukidanju županija, samo da bi se SDP u pregovorima s Mostom hvalio kako on odavno ima spreman plan za njihovo ukidanje.
Kukuriku koalicija najavljivala je smanjivanje poreza, samo da bi ih podigla na 25 posto. Smanjivla je životni standard građana, samo da bi ga povećavala neposredno prije izbora.
Treba li sada ozbiljno shvaćati njegove gospodarske planove, ako već ne trebamo ozbiljno shvaćati hadezeove?
I kad smo već kod toga, ne treba zaboraviti ni one famozne poslijeizborne pregovore HDZ-a, SDP-a i Mosta. Kad su se svi hvalili da se slažu u rasponu od 85 do 105 posto. Kad su bili nadomak potpisivanju tripartitne koalicije. Kad je SDP koji se u kampanji protivio rezovima potpisao savez s Mostom čiji se program svodio na rezove, nudio mu čak i premijersku fotelju, da bi potom skupa s HDZ-om rušio Mostove zakonske prijedloge, a na koncu i premijera.
Da ne govorimo o Mostu koji je obećavao da neće ni jednima ni s drugima, pa je išao s HDZ-om, da bi u ovoj kampanji opet krenuo u rat s dvjema stranakama koje optužuje da "koriste državu kao svoj bankomat". I vjerojatno planirao koaliciju s jednom od njih.
HDZ "dva u jedan"
A tu je i HDZ koji u razmaku od godinu dana piše i reklamira dva odvojena predizborna programa. Iako nisu bili sposobni (niti voljni) provesti ni onaj jedan.
O čemu onda govorimo u ovoj kampanji?
Zar se doista nekome slušaju opet nova obećanja od kojih će se odustajati? Programe koji su u svojoj suštini isti? Planove koje se mijenjalo samo da bi ih se opet reklamiralo?
Koja je više svrha svega ovoga, osim čistog folklora?
Naravno, programska obećanja dobro dođu kako bi se u javnosti stranke kasnije lovile za riječ i prozivale zbog licemjerja i brutalnog laganja. Ali to je ustaljena praksa već punih dvadeset godina pa nam to ništa niej pomoglo. HDZ opet dolazi na vlast. SDP je opet nadomak vlasti. Most opet koalira s onima protiv kojih se borio i na kraju srušio Vladu.
Ovo je, priznat ćete, postalo zamorno.
I na koncu, vraćamo se na staro pitanje: jesu li važniji programi ili ljudi koji bi ih trebali provoditi?
Lako je napisati najbolji gospodarski program, kad će po dolasku na vlast stranka od njega odustati, neće biti sposobna (ni hrabra) provesti ga ili će se naprosto održavati na vlasti i služiti se blagodatima vladanja, sve dok ne dođe vrijeme za nove izbore.
I za podgrijavanje starih ili prepisivanje nekih novih obećanja.
Obećanja koja im trebaju samo kako bi ih mogli prekršiti. Osim toga, ne vidimo da imaju nekog prevelikog smisla.