Susjeda mi je nakon posljednje kolumne rekla "napišite da se vaš mali uvijek ponudi ponijeti mi vrećice", šef "kako si lagala, ne možeš reći da ga nisi razmazila", a moj sin "zašto si napisala da mi spremaš sobu, a nisi napisala da ja doma kuham?". 

Da, da... taj 17-godišnjak kojemu mamica i dalje sprema sobu itekako sa mnom dijeli kućne obveze. No bitnije od toga, tko sprema sobu, a tko kuha je, po meni, današnje poimanje savršenstva. Trebamo li djecu pritiskati da donose svjedodžbe s 5,0, uspjehe na međunarodnim natjecanjima, jezike, sport... sve kako bi tek upisali bolju gimnaziju? Ili fakultet? 

Razgovaram danas s uglednim redateljom, docentom na Akademiji i pitam ga: "Kakav si ti bio đak?". 

"Uvijek između dobrog i vrlodobrog", kaže. I kao takav nesavršen dogurao je do docenta. Dakle? 

Pitam tjedan dana prije drugog -  "Je li tebe otac naganjao da učiš po cijele dane?". 

"Moj otac odgoj kao proces nije priznavao, primjerom me učio kako se časno živi. I nikad nije gnjavio za ocjene", kaže.

Moj sin s nepunih 17 godina, kao i svi njegovi vršnjaci ne zna tko mu glavu nosi. I ima pravo na to! Zna da želi upisati Akademiju likovnih umjetnosti. Je li na meni da ga odgovaram riječima "Kaj ćeš prodavati slike po gradskim rivama? Od čega ćeš živjeti?" Ili je moja roditeljska uloga podržati ga da ostvari svoje snove? Makar se pritom suprostavila svim društvenim vjetrenjačama? 

Svi učimo na greškama

Ne posustajem ni za dlaku, mali uz obveze u školi mora imati i zdravo odrastanje. A to podrazumijeva i suočavanje s realnosti, i izlaske i prve ljubavi. I šarolike ocjene. Kao i svi mi, nekad. Mora imati pravo na nesavršenost i pogrešan korak. Da bi nešto iz toga naučio. 

Vrlo brzo upisivat će studij, a eto, nije savršen đak. Jer ga njegova luda mater ne da u unaprijed izgubljenu utrku u kojoj ni ona istinska savršenost od 5,0 više nije dovoljna. I mislim da je društvo u kojemu sva djeca moraju imati isključivo petice zastrašujuće. Pa što će onda moj jedinac studirati i gdje se zaposliti sa svojim nesavršenim ocjenama? 

Širok mu svijet! Ne mora biti savršeni student u savršenoj zemlji. U tom nesavršenom i nama svjetlosnim godinama udaljenom svijetu ipak postoje fakulteti koji primaju vrlodobre, pa i dobre. Možda će mu negdje gdje je više poštenja, a manje silne pameti biti bolje. 

Vlada dijeli otkaze i lekcije kako trebamo odgajati djecu

Gledam sinoć Dnevnik i ne vjerujem vlastitim ušima. Ministri najavljuju desetke tisuće novih otkaza. Već u sljedećem prilogu poruka roditeljima „budite odgovorniji!“. Ne znam kako je to spojivo jedno s drugim. Njihovu sam poruku protumačila "nemamo love za roditeljske plaće, žao nam je, idete na burzu no, molimo vas nemojte od djece raditi 'slučajeve'. Budite odgovorni pa gladni od njih stvorite genijalce!"

Ti isti ministri svoje se mladosti nisu odricali zbog savršenih ocjena i ne vjerujem da su baš svi redom donosili doma 5,0. Kao prava neodgovorna mater želim da i moj sin poput njihove i moje generacije ima pravo izgubiti koju godinu na fakultetu zbog bančenja i izlazaka. I da onda besplatno ponavlja. Rado ću se pretvoriti u odgovornu mater čim i ovo društvo bude odgovorno spram mene. Čim mi omogući da plaćam kredite i pristojno živim. I ostavi mi dovoljno vremena da doma skuham. Čim neću trebati bježati s posla da odem na informacije. Bit ću najodgovornija mama na svijetu čim mi vrate moj život od prije samo sedam godina. Do tada..., sorry, nisam čarobnjak! 

Nisam savršena mama, niti želim biti dio savršenstva koje gledam oko sebe 

Nisam savršena mama, niti želim biti dio savršenstva koje gledam oko sebe. Ali želim da se jednom, kad ovo prođe, mali s veseljem sjeti odrastanja uz ludu mater u još luđim vremenima. Kojoj je njegov osmijeh bio važniji od ocjena. I da osim gorkih trenutaka kada je on odlučio hoćemo li kupiti nove traperice ili platiti struju, pamti i sve rjeđe nedjeljne bezbrižnosti, kad ekipa, jedan po jedan, promalja nos iz njegove sobe za mirisom toplih buhtli. Nažalost u ovom savršenstvu sve je manje slobodnih nedjelja, a uskoro više neće biti ni za buhtle.