Škoro bi se, kaže, iselio s Pantovčaka, ali nije baš siguran. “Nemam namjeru, na Pantovčaku ili bilo kojoj drugoj lokaciji, biti fikus”, kaže on. Milanović, na Pantovčaku ili bilo kojoj drugoj lokaciji, nema namjeru biti išta više od fikusa. Kolinda će, znamo, biti fikus - kandidati su cvijet hrvatske politike - mada ne treba smetnuti s uma kako je njezinom intervencijom Božo Petrov ušao u zagrljaj HDZ-u i spasio tu stranku od vjerojatnog rasula.

Što smo upotrebljivog, državničkog, čuli od etabliranih kandidata? Malo toga. Puno vike ni za što. Puno zujanja, malo meda. A predsjednik bi, bez obzira na ovlasti, mogao biti korisna figura kad bi djelovao snagom moralnog autoriteta.

Gandhi, recimo, nije imao ni jednu diviziju, ali je pobijedio Imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi - natjerao je Engleze da ugledaju lice mraka, u koje ovih mjeseci sami srljaju. No za to treba imati morala, dosljednosti, ustrajnosti i snage. Ne može se forsirati Thompsona (“plave krvi bijela lica, rađaju se nova dica”) pa onda osuđivati “diplomatkinju” koja nariče za bijelom Europom niti sažalijevati Pavelića, a u Izraelu liti krokodilske suze nad Holokaustom. Put do pozicije moralnog autoriteta nije krivudav, nego strm.

Da je Kolinda s Pantovčaka iselila sebe, kako je obećala, a ne Tita, dala bi primjer (političar koji ispunjava obećanja) i stekla taj autoritet, ali nije. A s njim bi se dalo napraviti više nego s ovlastima. Zamislimo da predsjednik odluči sjediti na deset mjesta u Hrvatskoj gdje se problemi ne rješavaju - gdje postoje prepreke ulaganju, gdje lokalni dužnosnici traže mito...

Umjesto landranja po travnjacima Bijele kuće, utaboriti se u nekom gradiću gdje lokalni šerif koči razvoj. Pa da vidimo kako bi se stvar okončala. Kolinda je, čini se, pomakla stvari s rafinerijom u Brodu. Takvih je pomaka moglo biti deset, dvadeset - i mandat bi se isplatio. Ovdje, nažalost, ne vidimo ni autoriteta ni vizije. Oboje se mogu izgraditi, ali ne vidimo ni to. Samo volju za fotelju.