"Ja se ne bojim ničega", poručila je Kolinda Grabar Kitarović, "ni istarskog goveda, ni konja, ni boksača".
Jedino sučeljavanja.
Pa je tako predsjednica prvo odbila televizijska sučeljavanja pod izlikom da je "zauzeta obavezama u kampanji". Kao da sučeljavanje nije jedna od tih obaveza. Možda i najvažnija.
Zatim je poručila kako se ne želi sučeljavati s onima koji nemaju programe. "Pokažite onaj minimum poštovanja prema našim ljudima, recite što im nudite, kako vidite budućnost ovog naroda i ove države, uobličite to u pristojan dokument te sučelimo programe", napisala je Kolinda na Twitteru.
Možemo to onda obaviti mejlom.
A onda je zaključila kako "neće dopustiti da se predizborna kampanja svodi na međusobne uvrede". Nakon što je ona izvrijeđala i Zorana Milanovića i Miroslava Škoru.
U strahu su velike oči
I tako, predsjednica se nikako ne može odlučiti za pravi razlog zbog kojeg ne želi stati pred kamere i pred svoje izazivače, barem ne onako entuzijastično kako je stala pred Ivu Josipovića prije pet godina.
Ali strah bi svakako mogao biti glavni razlog.
Strah od sučeljavanja, strah od nekontroliranih izjava, strah od pitanja i odgovora, strah od poraza, ali više od svega, strah od poraza pred televizijskim, milijunskim auditorijem. Bolje je izgubiti u tišini, nego pod reflektorima.
U nikad tijesnijoj predsjedničkoj utrci gdje su glavni kandidati gotovo izjednačeni u anketama sučeljavanje se promatra kao prilika za ostvarivanje prednosti. Ali i doživljava kao rizik od debakla.
Nema šalabahtera
Kad se bolje pogleda, nije nikakvo čudo da Kolinda izbjegava sučeljavanje. Ona je izazivač i glavna meta napada, ali još važnije, ona je postala hodajući verbalni gaf, sa svakom izjavom dodatno se zakopava u anketama, u pravilu je navikla na kontrolirane izjave i izolirane intervjue, čak ni običan govor i program ne može iznijeti bez blesimetra s didaskalijama (blagi osmijeh).
Ali njezin rejting klizi i sučeljavanje bi joj donijelo bodove, ako ne za mudrost, a ono barem za hrabrost.
Ovako je, međutim, bježanjem od sučeljavanja dala Milanoviću, pa onda i Škori, alibi da i sami odustanu od sučeljavanja. Jer oni to ne doživljavaju kao obračun kandidata, nego kao napad na Kolindu. Što je legitimno, ali i perfidno.
Zokijev alibi
Bez Kolinde na sučeljavanju Milanović postaje metom. Bez Kolinde na sučeljavanju ostao bi, zajedno sa Škorom, bez vreće za udaranje, pa bi se rasprava okrenula njihovim programima i planovima.
A to bi tek izgledalo blesavo.
Kandidati predizborna sučeljavanja očito ne doživljavaju kao priliku da se prije izbora predstave biračima, svojim i onima koji bi to tek trebali postati, već kao arenu za ispucavanje rafala po protivnicima.
Ili za skrivanje iz suparničkih gafova.
Zakopala u rov
I kad smo već kod rafala, Kolinda se nebrojeno puta uslikala s puškom u ruci. Sučeljavanje bi bila idealna prilika za njezin juriš na izazivače. Ali evo, predsjednica je ostala duboko u rovu, bez municije i bez hrabrosti.
Kako je autobusom protutnjala pored automobila kojeg je oštetila i nastavila bez zaustavljanja, tako je sada pobjegla i od sučeljavanja. Što će ući u antologiju hrvatske političke perverzije.
Ovi predsjednički izbori, shvatili smo to već, najgori su u zadnjih dvadeset godina. A sada će ostati upamćena po tome da se predsjednica nije udostojila stati sa svojim izazivačima pred građane i braniti svoju kandidaturu.
Strah od poraza prevladao je pred voljom za pobjedom.