Svoje dijete neizmjerno volim. Volim ga najviše na svijetu. Moja ljubav prema njemu nikad, apsolutno ni u jednoj milisekundi našeg zajedničkog suživota, nije bila upitna. Ali...postoji ali, naravno - u ovih godinu i pol od kad sam majka poželjela sam se ubiti, samozapaliti ili pobjeći od kuće barem 50 puta. Znači svaki deseti dan. Ma, onda možda i više puta. Znam nije popularno o majčinstvu pričati na takav način, ali nekako nisam sklona laganju. Majčinstvo je apsolutno najdivniji osjećaj na svijetu. Ono ispunjava svaki atom mog bića srećom i neizmjernim ponosom. Obožavam svoje dijete kad kaže novu riječ, savlada novi pokret, kad se samo šeretski smješka ili kad spava u nekoj akrobatskoj pozi...no budimo iskreni, nema težeg posla na svijetu od roditeljstva. 

Nema težeg posla od roditeljstva, budimo iskreni

Moj ljupki sin je ogromna maza. Uistinu osvaja sve koji ga vide. Ima te neke slatke oči i one male zube koje svima rado pokazuje dok im se smije, ali...opet taj ali, on mrzi kolica pa ga ja sa svojih 50-ak kila teglim u rukama gdje god krenemo. Ne voli ni da ga nosi tata, a ne daj Bože da ga primi neka treća persona. Onda urla do te mjere da mi svi atomi u tijelu vibriraju, a babe promatračice me prijekorno režu onim pogledom 'vidi ju kako je lijena, šta ne uzme to dijete...'. 

Naravno, on mrzi autosjedalicu i vožnju u autu. On bi se radije vozio na suvozačkom mjestu. To mu se čini puno zabavnijim. On mrzi spavati u kinderbetu pa sam svoj ljupki krevetić posudila prijateljima čija beba nema takve probleme. Mrzi i doručak. Nije mu drago ni kupanje. Ne voli niti sjedenje za stolom za vrijeme ručka, a o pranju zubiju da ni ne pričam. Osim toga izluđuje ga crveni konjić u parku. Puno mu je draži zeleni iako su, pogađate - potpuno isti. Dobro druge su boje. A najviše od svih stvari na svijetu mrzi spavanje. Uf, to mu je prestrašno pa se onda mora probuditi minimalno četiri puta tijekom noći da mi to jasno da do znanja. E, a ja to mrzim na najjače. Prije bebe sam bila poštena spavalica. Lijegala bih oko ponoći nakon nekog izlaska, kina, čaše vina, nakon što bih pogledala sve informativne emisije i sve serije. Budila bih se oko 8, nekad i 8.30 i to jedva. Uvijek sam se zahvaljivala Bogu što ne moram na posao prije 9. Savladala sam i one tehnike da se u 15 minuta istuširam, našminkam i kršeći tek pokoji propis rekordno dovezem na posao. 

Uf, ne smijem ni izgovoriti koliko puta se probudi tijekom noći

A onda je došao on. Moj ljupki princ nespavanja. Liježe on kao poštena beba oko 8, 9, no do jutra se probudi...uf, ne smijem niti izgovoriti koliko puta. Nekad da bi se mazio, nekad bi se oko tri ujutro baš nosio, nekad ga žuljaju nabori na plahti, nekad mu smeta poplun, moje disanje (pogađate spava s nama u bračnom krevetu), nekad samo prostenje mamaaa...I onda, usprkos svim noćnim akcijama, se oko 7 diže k'o raketa. Otvara oči i kreće kao mini torpedo....Odmah, iste sekunde. I to ne sam. Ne s tatom. Sa mnom. Odmah mora razbacati baš sve što vidi, izvaditi lonce iz svih elemenata i onako zdušno s njima nabijati o kuhinjske pločice. Ja moram sudjelovati u tome iako mi duša spava, krmelje ne stižem maknuti dok on jurca, razbacuje, razvaljuje, umire od smijeha...I dok tako uspavana proklinjem noći, jutra, posao koji me tek čeka, uvijek mi kroz glavu prođe rečenica jednog znanca koje sam čula dok sam još bila trudna - nisam bio svjestan da je moj život prije djeteta bio jedan veliki godišnji odmor. Koliko istine ima u tome.