Deklaracija o Domovinskom ratu iz 2000. godine, ona koju je nedavno aktualiziralo čelništvo HTV-a, u svom drugom članku konstatira sljedeće: "Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica".
Žalbeno vijeće Haškog suda srušilo je jučer temeljnu postavku te deklaracije i konstatiralo da je u BiH na djelu bio međunarodni oružani sukob i da je u udruženom zločinačkom poduhvatu sudjelovao državni vrh Republike Hrvatske na čelu s Franjom Tuđmanom.
Danas su, pak, zastupnici Hrvatskog sabora, s izuzetkom GLAS-a, SDSS-a i SDP-a usvojili izjavu u kojoj se naglašava da žalbena presuda "ne uvažava povijesnu istinu, činjenice i dokaze te je kao takva nepravedna i neprihvatljiva".
Kome, dakle, trebaju sudovi kad imamo političare i njihove deklaracije?
Presuda ne stoji
Presude su pravedne samo onda kad su prihvatljive politici, i to ne samo vladajućoj.
Gotovo da nije bilo političara koji jučer nije odbacio pravomoćnu presudu Haškog suda i utvrdio kako u BiH nije bilo udruženog zločinačkog poduhvata.
I to ne samo iz HDZ-a, nego i iz SDP-a: nakon Orsata Miljenića, inače bivšeg ministra pravosuđa, takvu je poruku poslao i Davor Bernardić. "Kad je u pitanju ova presuda, teorija o udruženom zločinačkom pothvatu ne stoji".
Premda ju je utvrdilo haško sudište u dva stupnja.
Dvije linije zapovijedanja
I tako, umjesto da se presuda prihvati kao temelj za preispitivanje uloge Franje Tuđmana, Gojka Šuška i državnog vrha prema Bosni i Hercegovini, da se ispita dvostruka linija zapovijedanja - jedna službena, saveznička, i druga neslužbena, u Haagu definirana kao"okupatorska" - da se haške presude uzmu kao uvjerljiva protuteža političkim deklaracijama, te da se općenito iskaže poštovanje prema sudskim presudama, Hrvatska nastavlja po starom.
Drži se ustaljenih dogmi, mitova, političkih dekreta, politikantskih deklaracija, samo kako bismo se svi osjećali bolje.
Premda je situacija obrnuta. Kao društvo osjećali bismo se mnogo zdravije kad bi se odgovornost za zločine i podjelu BiH svalila na one koje je Žalbeno vijeće imenovalo u presudi: na Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Matu Bobana i osuđenu šestorku.
Hrvatska se ne osuđuje i baš zato se Hrvatska mora distancirati od nasljeđa sudionika udruženog poduhvata. U prvom redu, Franje Tuđmana.
No koliko je hrvatska politika spremna poštivati sudske presude vidi se i u činjenici da se nitko ne usudi Slobodana Praljka nazvati onime što on jest - osuđenim ratnim zločincem.
Počast svim žrtvama
U Hrvatskom saboru jutros je održana minuta šutnje "u počast svim žrtvama", bez velikog dijela oporbe, iako je svima jasno da toga ne bi bilo da se Praljak svojom čašicom otrova nije i sam promovirao u žrtvu.
Neka kajanja, nema katarze, nema introspekcije.
Ima samoobmane, manipulacije, oportunističkog traganja za načinom kako da se okrene glava na sve zaključke iz presude.
Politika, i to ne samo HDZ-ova, iskazala je i temeljno nepoštovanje prema pravomoćnim sudskim presudama. Haag je preko Ustavnog zakona o suradnji s Međunarodnim sudom za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji bio sastavni dio hrvatskog pravosuđa, i to još od vremena Franje Tuđmana.
Poruka javnosti
Pa ipak, jučerašnja presuda javno se, bez pardona, odbacuje kao nepravedna, nemoralna, nepoštena, neutemeljena. To je ujedno i poruka javnosti i čitavom društvu kako se inače treba odnositi prema sudskim presudama. Prihvati ono što ti paše, odbaci ono što ti ne paše.
Bilo bi stoga bolje da je Hrvatska jednostavno raskinula suradnju s Haagom i prepustila politici da donosi svoje presude, deklaracije, izjave.
Jer, prema svemu što smo vidjeli, ni dvadeset godina nakon ratnih zbivanja, Hrvatska nije spremna suočiti se s haškim presudama. Osim onima koje joj idu u prilog.
Haaga više nema, ali za hrvatsku politiku kao da ga uopće nikada nije ni bilo, što se moglo vidjeti po reakcijama na jučerašnju presudu.
Ratni zločinci su žrtve, neki čak i heroji, vođama udruženog zločinačkog poduhvata podižu se spomenici i po njima se imenuju zračne luke, prihvaćaju se oslobađajuće i odbacuju osuđujuće presude.
Slobodan Praljak je svoju dozu otrova iskapio, nama otrov ostaje.