Kad pogleda tog Pavića, čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao, zavidio mu ili ga žalio. Ima olimpijsko zlato, bio je prvak Europe i svijeta, proglašen je za najboljeg svjetskog vaterpolista... Sve u svemu, karijera da sjedneš i zahvališ Bogu na svemu. A Paviću vjerojatno dođe da sjedne i plače! Sve što je napravio, cijeli život posvećen vaterpolu, vrijedi posljednjih 18 mjeseci - nula kuna.

Jedne lipe nije dobio od kluba, samo pusta obećanja da će jednog dana sve krenuti nabolje. I umjesto da sve skupa lijepo pošalje u krasnu ..., on zahvaljuje za ono malo lijepog što je od toga kluba dobio. Umjesto da prvim avionom odleti tamo gdje će njegove obrane platiti stotinama tisuća eura, on je odlučio ostati na brodu koji tone i, ako treba, zajedno s njim završiti na dnu. 

Ali u njemu i dalje nema ni trunke gorčine, sretan je, nasmijan, uživa u onom što ima, ne žali za onim što nikad nije dobio, a odavno je zaslužio. 

E, to je sportaš! Takvi su odavno izumrli. U svijet u kojem je jedino lova bitna, u kojem se vrijednost čovjeka mjeri isključivo količinom eura na računu, on je očito zalutao.

Njemu su bitna zlata, zbog njih i obitelji sretan je čovjek. A hoće li ikad naplatiti sve što je odavno zaslužio? Pa naravno da neće, ovo je Hrvatska. Ovo je raj za lopove i tipove koji bi u normalnim državama odavno čamili u zatvoru milijardu godina. 

A ovakvi kao Josip, makar bili i najbolji na svijetu u onom čime se bave, zauvijek će ostati zadnja sirotinja. Ili pobjeći miljama odavde...