Lako je tjerati King Konga kad imate Mladena Bajića.
Koji će se prvo pozivati na zastaru u procesuiranju Josipa Perkovića, surađivati s njemačkim istražiteljima, tvrditi kako nema novih elemenata za Perkovićev progon, te uglavnom godinama činiti sve kako bi Perković i dalje ostao u Hrvatskoj.
A onda, čim je usvojen famozni "lex Perković", a premijer prvo zaprijetio HDZ-u da će "vidjeti svog King Konga", te potom krenuo u izmjene Ustava i ukidanje zastare, Bajić je šokantnom brzinom najavio pokretanje predistražnih radnji sa ciljem otvaranja sudskog procesa u Hrvatskoj i samim time spriječavanja izručenja Perkovića Njemačkoj.
Sve ide kao po špagici.
Prvo premijer, onda Bajić
Premijer je prvo mijenjao zakon o uhidbenom nalogu kako bi spriječio izručenje, zatim je oko toga zaratio s Njemačkom i Europskom komisijom, pa trijumfalno kupio vrijeme do siječnja kako bi promjenom Ustava osigurao Perkovićev ostanak u Hrvatskoj - i tako se osvetio Tomislavu Karamarku - a čim je prozvao Mladena Bajića s pitanjem "što je radio proteklih osam godina", ovaj se odmah trgnuo i plasirao u medije priču o tome da čini sve kako bi pokrenuo postupak čim se promijeni Ustav.
Ali mora se požuriti do siječnja, kad stupa na snagu Zakon o uhidbenom nalogu.
Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo, trenutno okupiran zastupanjem Josipa Boljkovca, nema pojma o onome što Bajić radi, ali ne krije zadovoljstvo najavom predistražnih radnji i priznaje da bi njemu, kao odvjetniku, "bilo draže da je suđenje u Zagrebu". Zlobnici bi rekli, vjerojatno iz onog razloga zbog kojeg bi mnogima bilo draže da je suđenje u Njemačkoj.
Ne samo onima koji bi željeli nešto sakriti, već onima koji vjeruju da bi suđenje u Hrvatskoj bilo obična farsa.
HDZ se buni, ljuti i pjeni
I tako, što se Hrvatska više žurila da spriječi Perkovićevo izručenje, to se više pojačava sumnja u poštene namjere i neovisnost hrvatskog pravosuđa. I što se HDZ više bunio, ljutio i pjenio, to se "kotačići pravde" brže zahuktavaju.
Samo dva dana nakon što je Davorin Mlakar, zastupnik HDZ-a i bivši ministar uprave, najavio hipotetičku mogućnost da Perković podigne kaznenu prijavu protiv samog sebe i tako spriječi vlastito izručenje, Bajić plasira u medije informaciju kako on samo čeka mig politike da pokrene proceduru za zadržavanje/procesuiranje Perkovića u Hrvatskoj.
Kad bi se Mladen Bajić inače tako žurio, možda ne bi morao svake godine ponovno hapsiti uvijek iste ljude u uvijek istim poduzećima. Ali opet, u tom slučaju ne bi dvanaest godina bio na čelu Državnog odvjetništva.
Jer samo je on sposoban godinama žuriti polako, otezati s istražnim radnjama, zaboravljati kaznene prijave, gurati dokaze u ladice, a onda u par mjeseci - najčešće u sinergiji s vladajućom politikom ili pod njezinim pritiskom - izvući na svjetlo dana gotovu optužnicu.
Ključna je brzina
Jer, sada je ključna brzina. Milanović je kupio vrijeme do siječnja kad se može stopirati njemački uhidbeni nalog - onaj za kojeg je Vladimir Šeks nedavno sugerirao da se zagubio negdje u birokratskim hodnicima - i pokrenuti postupak u Hrvatskoj.
A taj postupak, znamo to dobro, može kod Bajića i hrvatskih sudova trajati doslovno godinama. I može na kraju rezultirati čak i oslobađajućom presudom.
Jasno, moglo bi tako završiti i suđenje u Njemačkoj, ali čemu riskirati?
Zaštita od izručenja
Uglavnom, vijest o tome da hrvatsko pravosuđe konačno pokreće istragu protiv udbaškog ubojice možda bi bila pozitivna, kad ne bi dolazila na kraju političkog procesa koji je čitavo vrijeme usmjeren ka zaštiti Perkovića od izručenja Njemačkoj. I u vrijeme kad se u Hrvatskom saboru očekuje izjašnjavanje o radu glavnog državnog odvjetnika.
I što se više govorilo o udbaškim likvidacijama, to je evidentnije da je svima upletenima u taj metež najmanje stalo do kažnjavanja odgovornih za ubojstvo Stjepana Đurekovića.
Lakše je vaditi se na King Konga.