Da je barem Kolinda Grabar Kitarović ostala kod obećanja iz studenog 2014. godine kada je, poslije nereda hrvatskih navijača u Milanu, izjavila da su "ljudi u Hrvatskoj gladni, djeca su gladna" te da se stoga "neće baviti nogometom, osim što će podržavati hrvatsku reprezentaciju".
Možda se danas ne bi našla u ovakvoj situaciji.
Da se huliganskim rječnikom obračunava s huliganima, da im prijeti kažnjavanjem koje ne spada u domenu predsjednice države, da dolijeva benzin an vatru prozivanjem nekakvih "orjunaša" i "mrzitelja države", a onda čak i predlaže sazivanje sjednice Vlade koju nije sazvala ni povodom puno težim problema u državi.
Ni afera Konzultantica, ni raspad Vlade, ni blokada vlasti, sukobi u vladajućoj koaliciji, skandali i ispadi ministara, fašistički ispadi, svjetonazorski udari na društvo, ni Hasanbegović ni Karamarko, ni ukidanje postojeće kurikularne reforme, pa čak ni rezanje socijalnih prava, nisu predsjednicu države natjerali da udari šakom o stol ili predloži sazivanje sjednice Vlade.
Ali eto, učinila je to zbog pedesetak huligana.
Nogomet ispred "gladne djece"
Pedesetak nogometnih huligana, u ratu s Hrvatskim nogometnim savezom i njegovim čelnikom Zdravkom Mamićem, postalo je za Kitarović važnije od "gladnih ljudi i gladne djece".
Pedesetak huligana zbog kojih Hrvatskoj prijeti izbacivanje s Eura toliko je naljutilo predsjednicu da je posegnula na drastičnom ustavnom ovlasti, koju nije koristila u puno dramatičnijim okolnostima u državi u proteklih osam mjeseci.
Zašto je to učinila?
Ne samo zato što je Zdravko Mamić njezin prijatelj, ni samo zato što je željela u očima svijeta demonstrirati odlučnost hrvatskih vlasti u obračunu s huliganima koji već godinama udaraju na nacionalni nogometni savez, ni zato da skrene pažnju s političkih "huligana", a ni samo zato da još malo izbrusi svoj autokratski ton kojim je huliganima poručila da će "odgovarati za to i za svastiku".
Učinila je to zato što je lakše udariti na tridesetak huligana, nego na 20 tisuća navijača koji skandiraju "Za dom spremni".
Njihove uzvike predsjednice obično ne čuje, kao u Osijeku, ili proglašava "veličanstvenom atmosferom" kao u Maksimiru. Ili potpuno zaboravlja, kao ono nakon Islanda u Maksimiru.
A zbog tog skandiranja Hrvatska trpi kazne i sramotu, bez tog skandiranja poljudska svastika ne bi poslužila kao okidač za brutalno kažnjavanje utakmicama na praznom stadionu.
Obični huligani
Tih pet, deset, dvadeset ili dvadeset i pet tisuća ljudi, i to običnih ljudi, ne huligana i kriminalaca, koji urlaju ustaške pozdrave na utakmicama nisu bili dovoljan razlog za predsjednicu da digne državu na noge.
Kao što je to deset, dvadeset, trideset ili pedeset huligana koje policija i sigurnosne službe već imaju u evidencijama.
Huligani će svakako dobiti ono što zaslužuju, ali ne zato što tako kaže predsjednica Republike. Jer u njezine ovlasti ne spada kažnjavanje i sankcioniranje. Kao što, nažalost, ona pod svoje ovlasti prisvaja etiketiranje i nedostojne verbalne ispade.
Međutim, što predsjednica države misli napraviti s onom bezimenom masom tisuća navijača koji sramote Hrvatsku i kažnjavaju Hrvatsku, a čije uzvike ona nikako da čuje? Kao ni (bivši) premijer Orešković. Ni nadležni ministri. Ni policija. Čuo ih je samo Miro Kovač kojemu se posrećilo da, eto, nije bio na utakmici. Inače bi se "ustao i otišao sa stadiona".
Njih je mnogo teže sankcionirati, čak i kad bi Kitarović to željela. Njih je mnogo teže utišati, čak i ako bi to bila namjera predsjednice države i stranke iz koje potječe. Njih je mnogo teže preodgojiti, čak i kad bi to željeli.
Huligani u institucijama
Lako je brusiti politiku na huliganima, jer oni izgledaju kao da to zaslužuju. Puno je zahtjevnije brusiti politiku na tisućama "običnih" navijača koji uzvikuju ustaške (i ne samo ustaške) pokliče. Jer, na njihove glasove se računa.
I da stvari budu još bizarnije, dok se svi čude huliganima i zgranuto pitaju "zašto nam to rade", u stručnom stožeru reprezentacije sjedi Josip Šimunić, koji je u Maksimiru vodio skandiranje "operne arije" i zaradio sudsku kaznu i zabranu odlaska na Svjetsko prvenstvo u Brazil.
Govori se o huliganima s tribina, ali ne i o čelnicima HNS-a (ne samo onom jednom) koji su već bili na sudu, pa i osuđeni, bili su u zatvoru ili ih tek čeka suđenje za višemillijunski kriminal.
Jesu li onda opasniji "huligani" u institucijama ili na tribinama? Je li pogubnije tridesetak huligana s imenom i prezimenom ili dvadesetak anonimnih tisuća "navijača"? I kad smo već kod toga, u Vladi je do prošlog tjedna sjedio jedan nogometni navijač koji je 1999. godine sudjelovao u nasilnom prosvjedu na Trgu žrtava fašizma.
Kolindi Grabar Kitarović bilo bi bolje da se ostavila nogometa i ograničila na odlaske na utakmice (i poneku rođendansku proslavu). Ili da je svoje ustavne ovlasti kojima se sada razmahala sačuvala za "gladnu djecu", za obećano blagostanje, za raspadnuti politički sustav kojeg je obvezna štititi, za Vladu koja joj se šest mjeseci rušila pred očima.
Za Vladu koja se sada pokrenula zbog tridesetak ili pedesetak huligana, ali je zato ignorirala pedesetak tisuća prosvjednika za kurikularnu reformu.
Stvar je očito u prioritetima.