Ova nesposobna vlast kriva je za iseljavanje 100.000 ljudi godišnje, grmio je šef HDZ-a Tomislav Karamarko prije dvije godine. SDP se pravdao da smo ušli u EU i da je sloboda kretanja zajamčena, a da su započeli gospodarski oporavak koji će spriječiti iseljavanje. Karamarko je došao na vlast, otišao, ništa se nije promijenilo.

Spriječit ćemo egzodus mladih iz Hrvatske, obećavao je prije dvije godine Andrej Plenković. Došao je na vlast, ništa se nije promijenilo. Šef SDP-a Davor Bernardić sad iz oporbenih klupa grmi istu mantru kao Karamarko: Nesposobna Vlada ne može provesti reforme, osigurati bolji život građana i spriječiti njihov egzodus. Pogađate, SDP bi to odmah osigurao.

Ove crtice iz kratke političke povijesti zadnje dvije godine pokazuju licemjerje politike koja se izmjenjivala na vlasti. Kad je Plenković došao na vlast, on i njegovi ministri govorili su isto što i SDP: Ljudi idu za boljom plaćom, nitko ih ne može spriječiti, ali oni će povećati naknade i donijeti mjere koje će zaustaviti iseljavanje. Kad su zadnje dvije ankete među mladima i iseljenima pokazale da im novac nije osnovni motiv iseljavanja, politika se našla u čudu. Eto, cijele obitelji odlaze, čak i oni zaposleni, ali prvenstveno zato što im je društvena klima odbojna. Ne vide budućnost svoje djece u ovakvoj zemlji. Time je pala posljednja linija obrane političara i izvlačenje da ljudi odlaze iz Hrvatske radi materijalnog.

I što je onda uradio Plenković? Kao i Bernardić za svoje unutarstranačke probleme i dvoje premijera prije njega, za lošu društvenu klimu optužio je i medije i institute koji su proveli istraživanja. Dakle, pobjegao od odgovornosti i pokazao da očito ne želi razumjeti dubinu problema. U međuvremenu se ništa ne mijenja. Političari mogu biti i sretni iseljavanjem. Jer nezadovoljni ne protestiraju na ulicama nego jednostavno prelaze granicu. A mi drugi ostali smo slušati licemjerne poruke.