Poruka Zorana Milanovića da Zagreb nema adekvatni trg Franje Tuđmana, ispravno je protumačena kao želja za približavanje biračima centra i umjerene desnice.

Ali je također i primjer političkog licemjerja kojem često svjedočimo u Hrvatskoj. Sadašnji Tuđmanov trg, zbog kojeg prigovara sadašnji predsjednik SDP-a, odredio je upravo SDP. Samo prije devet godina, dok je Bandić još bio u stranici, a 20-ak SDP-ovaca poslušno dizalo ruke na svaki njegov hir. Sad to više ne vrijedi, treba zaboraviti, novo vrijeme, novi ljudi. Isto kao što je i HDZ izbrisao iz svoje povijesti cijelu Sanaderovu eru, a izgovaranje njegova imena postalo je grijeh. Istim onima koje su mu godinama ljubile obraze i noge, ali su se naglo osvijestile. 

Tuđmanov trg, koji Zoki sad napada, u Zagrebu je smjestio SDP

Varijacijama tog licemjerja svjedočimo i gotovo svaki put kada nekog izbace ili netko napusti stranku. Pršte optužbe za kriminal, samovolju, nepostojanje plana razvoja zemlje. A od birača se uvijek želi da zaborave da su bivši poput Bandića ili Sanadera osiguravali egzistenciju tisućama članova svojih stranka. Istima onima koji ih sad napadaju. Da su osiguravali novac, vlast, izborne pobjede, moć, utjecaj i novac. Jednostavnije im je prikrpati sve loše, a dobro pripisati stranci. Upravo zbog ovakvih stvari stranke kod nezavisnih promatrača i gube vjerodostojnost, a pola razočaranih ne izlazi na birališta. Kad bi se sve zadržalo na “bivšima” koje žele zaboraviti, još bi bilo i dobro. Ali je mnogo gore što isti obrazac ponašanja vrijedi i za predizborna obećanja i programe. Licemjerje je, nažalost, općeprihvaćena politička strategija.