Kad bi se uzele u obzir razne ankete, ispalo bi da je glavna opozicija, barem formalno, još uvijek ovaj kukavni HDZ. Ali opet, kad bi se gledalo čiji rejting je u najvećem usponu, onda bi se glavnom opozicijom smatrali Laburisti. Najglasniji su, po običaju, glavaševci, a najviše se gura Nikica Gabrić sa svojim Trećim putem.

S druge strane, kad bi se kao mjerilo uzela činjenica s kim je SDP u najžešćem ratu, to bi se opozicijom smatrali njihovi koalicijski partneri, IDS i HNS. Jedne ruši u Istri, druge čisti iz državnih poduzeća.

Ali opet, kad bi se pogledalo tko u zadnje vrijeme s pozicije najvećeg autoriteta kritizira/ savjetuje Vladu, onda bi to bio predsjednik Ivo Josipović sa svojim savjetnicima. 

Međutim, kad se vidi koga Zoran Milanović najviše napada, onda bi se pod opoziciju mogli svrstati svi po redu: od poslodavaca i sindikalaca, preko Zdravka Mamića, profesora povijesti, udruga za mobbing i stručnjaka za komunikaciju, pa sve do novinara. Naravno, dijela novinara.

Onih koji ga kritiziraju, onih koji intervjuiraju one koji ga kritiziraju, oni koji nisu "namireni" kao u Sanaderovo doba, oni koji rade za HDZ, oni koji reketare i tko zna kakvi još.

A gdje je u ovoj priči šovinistička desnica? Milanović kaže da je ona "izgubila moć i da joj je ostala samo histerija". Ali kaže i da je morao intervenirati povodom govora mržnje jer je postojala velika opasnost od širenja antisrpskog sentimenta. Ali opet, kaže i da vjeruje kako većina građana ionako ne bi na to nasjela. Tko zna, možda se uspije dogovoriti sam sa sobom. Za to vrijeme, moramo se pomiriti s činjenicom da su trenutno u ovoj zemlji opozicija svi - i nije nitko.

Oni koji bi to morali biti, nemaju pojma kako bi to radili, kao HDZ. Oni koji su najžešći, na njih se ne obraća pažnja, kao na Laburiste. Oni koji kritiziraju, brane se da "samo motiviraju", poput predsjednika Josipovića. Ostaju stručnjaci za koje Milanović unaprijed kaže da nemaju šanse doći u Vladu, ostaju interesne skupine s kojima se premijer najlakše obračuna preko medija ili preko Slavka Linića, ostaje folklorna desnica koja služi za mobiliziranje ljevice, ostaje tiha ljevica koja pored ove folklorne ne može doći do izražaja.

A pritom valja na umu imati još jednu činjenicu: najžešći pritisak na Vladu ne stiže s drugog političkog i ideološkog pola - od Karamarkova HDZ-a i radikalne desnice - već upravo s ljevice, od Laburista, od koalicijskih partnera, od sindikalista, a preko gospodarskih mjera i kritika svojih savjetnika, čak i od predsjednika Josipovića. Koji mora apotekarski precizno vagati između brige za svoj rejting i opreza da se ne zamjeri SDP-u prije predsjedničkih izbora.

S takvom ljevicom svojedobno je ratovao i premijer Ivica Račan, nazivajući kritičare "frustriranim ljevičarima", a novinare "medijskom Hrvatskom", uzdajući se u to da napade desnice uvijek može odbaciti kao mrziteljske i radikalne. Baš kakvi su to i danas.

Međutim, postoji ovdje još jedna skrivena opozicija. To su nezadovoljnici u SDP-u koji tajno ili javno ratuju s Milanovićem. Poput bivših ministara kao što je Zlatko Komadina, ili gradonačelničkog kandidata Rajka Ostojića, čija je isprika zbog Milana Bandića zvučala kao kritika stranačkog šefa koji ga je podržavao. A ne zaboravimo na razočarane birače Kukuriku koalicije.

I eto, kao što se vidi, u ovoj zemlji pozicije ima na svakom ćošku, ali zapravo je nema ni od korova.