Veći debitant od Jedvaja, Halilovića ili Tomasova, a prije kvalifikacijskog sraza Hrvatske i Škotske 7. lipnja u Zagrebu jest - Međugorje. Izbornik hrvatske nacionalne vrste odlučio se prvi dio priprema  za sudar sa Škotima (od 27. svibnja do 2. lipnja) odraditi  na sportskim terenima centra u marjanskom svetištu Međugorje. Pokazujući tako da se ne libi voditi reprezentaciju baš kako i sam zamišlja, bez obzira na pritiske iz javnosti ili samog saveza.

Hrabrost izbornika očituje se tako ne samo u pozivanju novih snaga u momčad, već i u ultimativnom provođenju vlastitih zamisli, što pripreme u Međugorju i jesu.

Nije tajna, Štimac je praktički vjernik i u sadašnjim okolnostima društvenog života u Hrvatskoj nema sumnje da će upravo zbog izleta u Međugorju izbornik biti podvrgnut i kritikama. Uostalom, u hrvatskoj reprezentaciji ne moraju nužno igrati odreda katolici i ta tvrdnja stoji. Ipak, u cijeloj priči po Štimca opasnije jest jedna druga situacija, zapravo  drugačiji rasplet kasnijih događaja koji bi mu mogli zaprijetiti upravo zbog  odlaska s momčadi u Medugorje.

Primjerice, ne osvoje li se sva tri boda protiv Škota za taj možebitni kvalifikacijski kiks neće biti krive tri stative koje bi Hrvate mogle  spriječiti u pobjedi, ne bi bio krivac ni sudac koji je previdio jedan ili dva penala za Hrvatsku. Ni slučajno. Palac sportsko-društvene kritike okrenut će se dolje prema Štimčevom odabiru Međugorja.

Uslijedit će priče o napornom putu od gotovo tisuću kilometara, o neuobičajenom novom igralištu,  razglabat će se o drugačijoj mikroklimi od one zagrebačke... Štimac će biti izvrgnut šamaranju i stručnih i nestručnih i to je ono najgore što se zbog odlaska u Međugorje može dogoditi.

S druge strane, odlazak u Hercegovinu među korpus hrvatskih navijača koji obožavaju reprezentaciju isto je fini marketinški i društveni potez izbornika, stvari valja gledati i na taj način.  

No, odlazak u Međugorje možda je vapaj i izbornika i reprezentativaca, svojevrsno upozorenje da se s kampom hrvatske nogometne reprezentacije opet predugo čeka. Kao što se čekalo i kod prethodnog saziva HNS-a pod Vlatkom Markovićem. 

Od Davora Šukera, prvog čovjeka hrvatskog nogometa, očekuje se tek jedno, osigurati izgradnju kampa gdje će se za stalno pripremati reprezentacija. Kad je već cijeli savez našao nove prostore  na zadnjem katu Hilton hotela, red je da i reprezentacija dobije prostor za pripreme koji zaslužuje. Kampa za hrvatske reprezentativce, četvrte u svijetu, još uvijek nema. Nekako bi logičnije bilo da je prvo momčadi bio osiguran kamp, a tek onda djelatnicima saveza novi ambijent!