Kad pročitate veliki intervju odvjetnika Jadranke Sloković i Čede Prodanovića koji brane Ivu Sanadera u tjedniku Express, teško je imati nepodvojene osjećaje. S jedne strane stručna, edukativna i obrazložena mišljenja, a s druge onaj osjećaj nemoći i razorne istine o hrvatskom društvu. 

“Stroga procedura je osnova svakog pravosudnog postupka, inače bi svi radili što žele. Nema zakonitosti i pravičnog suđenja bez procedure. Pravo i pravda nisu sinonimi”. Apsolutno su to točne tvrdnje. Procedura je i osnova demokracije mnogo više od laičkog poimanja “vladavine većine”. 

Inače bi većina radila što hoće i kome hoće. Ono što je razorno u ovim tvrdnjama i što se provlači kroz intervju je činjenica da odvjetnike čak i ne zanima što je čovjek počinio, nego su tu da ga svim pravnim, legalnim sredstvima obrane. 

Nema tu mjesta moraliziranju. Odvjetnik zato i služi, a i druga strana mora biti stručna i spremna. I onda sve izrečeno treba staviti u kontekst stanja zakona u Hrvatskoj. Čak i najvažniji se mijenjaju jednom godišnje. Procedure i odredbe koje su vrijedile danas ne vrijede više sutra. 

Odredbe su napisane tako da se mogu tumačiti na barem dva načina. Jedinstvenih tekstova zakona u kojima se građanin može snaći nema. Sudovi ne uspijevaju napraviti konzistentnu praksu u tumačenju. Čak i kad za godinu, dvije to naprave, zakon je već izmijenjen. U takvoj državi procedura postaje farsa. 

Dodajte tome i često politički nedovoljno neovisne ili nedovoljno educirane suce te dobivate pravni kaos. U kojem se svatko može izvući ako ima dovoljno dobrog odvjetnika. Jer uopće nije važno što je radio. Sugestija lopovima se nameće sama po sebi. Trebaju čuvati od 10 do 15 posto ukradenog za odvjetnika. A ostali pošteni? Tko im je kriv što se “ne znaju snaći”.