Dobro je bilo, jel da? Nisam vjerovao da se dečki mogu psihološki dignuti nakon šoka protiv Makedonije. Pomogli su i Crnogorci, posebno Peković, koji nije baš svoj na cijelom turniru, te trener Radonjić, koji se nije proslavio postavljanjem obrane. Popović se raspucao, a ovaj nije znao reagirati, nego je i dalje pilio po svom. Koliko god nekima bilo teško priznati i povjerovati, Joke je sinoć nadmudrio svoga kolegu.

Iako su jučerašnji rezultati, odnosno finsko razvaljivanje BiH i makedonska rapsodija protiv Grka, pokazali da momčadi s kojima smo se mučili prva dva dana ipak nekog vraga znaju o košarci, naši dečki nakon pobjede nisu bili bahati. Laknulo im je. Ova skupina je zaista kaotična, svatko svakoga može dobiti i dva kola prije kraja postoji "mali milijun" kombinacija za rasplet. Ajmo pričekati da vidimo što će biti danas, pa onda kalkulirati. Nije nemoguće čak ni da posljednje kolo svi dočekaju s omjerom 2-2.

Priča dana ipak su bili Makedonci. Nije nikakva tajna koliko se ne vole s Grcima. Igrali su s njima prije dvije godine u Poznanu i izgubili 30-ak razlike. Na grčkoj su televiziji tada stavili crnu traku preko njihove zastave. Ovdje su Grci bahato tražili da se pred njihove navijače stavi kordon specijalaca te da ih kamere uopće ne pokazuju kako u kadar ne bi uletjela poneka zastava. Njihove dečke, ako ih se tako može nazvati jer su najstarija reprezentacija ovdje, ništa nije interesiralo. Oni su se došli "potući" za svoju zemlju, dati sve od sebe, pa kud pukne. I puklo je. Na tribinama je bila ludnica, igrači su došli pred navijače i slavili, a onda, umjesto kroz mix-zonu, izašli kroz prolaz koji vodi direktno za svlačionice.

- Ma zbunili su se, nisu znali gdje su od sreće. Vratit će se, bez brige - dobacio je tip iz njihova stožera.

Kažu nam da se u Skopju nakon pobjede nad Hrvatskom izašlo na ulice, slavilo, pucalo... Bila je to njihova najveća košarkaška pobjeda u povijesti. A ovo protiv Grčke pomnožite s deset i dobit ćete predodžbu što su jučer događalo u Makedoniji. Da nije nedjelja, danas bi ionako bio neradni dan, priča se i o podizanju spomenika...

Ispred dvorane sreo sam Marija iz prekjučerašnje priče, napola Makedonca, napola Hrvata. Sa svojim je društvom došao pozdraviti junake kod parkirališta.

- Idete slavit' ili ostajete navijat' za nas - upitao sam ih.

- Ma ostajemo, naravno. Mario će sad navući drugi dres i idemo gore - rekao je njegov frend.

Bilo je vremena za slavlje. Subotom ipak ponešto i radi po noći, a Mario je imao dvostruki razlog za slavlje. Mi smo imali jedan, ali vrijedan.

Otišli smo do "Čikage", gdje nije bilo ni izbliza toliko ljudi kao dan ranije. U petak se ipak slavila pobjeda Litve, koja jučer nije igrala. Naletio sam na poznato lice, nekog nabildanog tipa, koji me dan ranije prekinuo u razgovoru s nekim curama, koje su njegove prijateljice. Bio se uključio u razgovor i ispričao cijelu svoju životnu priču. Živio je u Londonu, pa zato govori engleski, iako ružniji naglasak u životu nisam čuo. Prije desetak godina, kao klinac, bio je u Hrvatskoj na nekom košarkaškom kampu.

- Nekad sam igrao košarku, sad samo pijem - smijao se.

U međuvremenu se bavio i boksom, što objašnjava bicepse široke poput kamionskih guma. Uglavnom, došao je u "Čikagu" i u subotu, a kad nas je čuo da pričamo, upitao je:

- Vi niste odavde? Ne pričate litvanski. Odakle ste?

Iako nas je dan ranije davio barem 15-20 minuta, frajer nije imao pojma tko smo. Što alkohol učini od čovjeka...

Bio je tamo i nekakav Finac u dresu Muurinena. Zanimljiv odabir. To je kao da se neki naš navijač pojavi u dresu Rudeža. Ili Stipčevića. Htio je pogađati odakle sam. Ispucao je sve zemlje koje su u Alytusu dok nije došao do Hrvatske. Pa naravno, naši navijači su nezamjetni. Jučer ih je bilo, čini mi se 15-ak, najviše dosad, ali bili su raštrkani po svim tribinama. Šteta, tako se ne može stvoriti navijački identitet...