Bila je to velika drama.
Ili makar naznaka budućih drama u hrvatskoj Vladi.
Goranu Mariću malo je falilo da obori rekord Mije Crnoje i postane ministar s najkraćim mandatom u hrvatskoj Vladi, ali i da preduhitri prvog favorita kladionica Pavu Barišića, ministra znanosti pritisnutog naramkom afera.
Nakon što je Jutarnji list objavio dramatičnu vijest da je Goran Marić podnio ostavku na mjesto ministra bez portfelja u hrvatskoj Vladi, uzbudili su se mediji i javnost, tragalo se za Marićem, isljeđivalo Božu Petrova, da bi se otkrilo da se Goran Marić ipak pojavio na sastanku premijera s ministrima u Banskim dvorima.
A zatim i da je ipak dobio ono što je tražio - Ministarstvo državne imovine.
Iako je Hrvatski sabor prije pet dana potvrdio Marića za ministra bez portfelja, ali s resorom državne imovine, agencija i fondova, on je ipak izvršio pritisak (navodno čak i zaprijetio ostavkom) kako bi dobio svoje ministarstvo i time ojačao svoj položaj u Vladi.
I premda je drama prevladana, makar ova današnja, jutrošnja medijska histerija oko Marića sugerira kako bi se slične drame mogle nastaviti u Vladi: ovoga puta oko sukoba koncepata privatizacije i državne imovine.
Ustupak etatističkoj desnici
Naknadno uguravanje Gorana Marića u Vladu, bez resora, ali s određenim ingerencijama, trebao je biti Plenkovićev ustupak etatističkoj, desnoj ekonomskoj struji u HDZ-u, kao protuteža liberalnoj struji kojoj pripadaju Martina Dalić, Zdravko Marić i Tomislav Ćorić.
Pojednostavljeno, Goran Marić trebao je sačuvati državnu imovinu od planirane privatizacije ili rasprodaje. Istovremeno, Plenkoviću je trebao čuvati leđa u stranci.
Čak bi se i ova prva najava Marićeve ostavke mogla protumačiti kao prvi udar na novu Vladu.
Nakon ideologije, sada smo se prebacili na ekonomiju.
A time se otvorilo i pitanje: kakvu će ekonomsku politiku voditi ova Plenkovićeva Vlada?
Prva imenovanja ministara sugerirala su jasan smjer. Marićevo naknadno imenovanje sugerira kako će taj smjer sada biti malo vrludav. A najava ostavke samo je zaoštrila stvari.
Iako je poželjno u Vladi imati nekakav korektiv kojim bi se osigurala ravnoteža i zaštita što širih interesa, realno je očekivati da bi se to moglo pretvoriti u pravi rat nadležnosti.
Ostavka kao oružje?
Hoće li Goran Marić blokirati Martinu Dalić? Tko će biti jači? Čiji autoritet je snažniji? Hoće li premijer Plenković igrati ulogu medijatora? I hoće li Marić nakon svakog sukoba i neslaganja u Vladi, ponuditi ostavku?
Hoće li podnijeti ostavku svaki puta kad se poželi za nešto izboriti? Kad poželi piškiti ili kad poželi kakiti?
I naravno, neizostavno je pitanje na čiju će stranu stati Most.
Božo Petrov nije se danas želio izjašnjavati, prepuštajući Plenkoviću da sam riješi stvari u svom dvorištu, ali ipak se kalkulira da je Most navodno na Marićevoj strani u ulozi zaštitnika državnog vlasništva nasuprot zagovornicima privatizacije i rasprodaje.
U tom kontekstu valja promatrati i današnji prosvjed protiv monetizacije i privatizacije hrvatskih autocesta na Markovu trgu, kao grupa podrške Goranu Mariću, zagovorniku zaštite državnog vlasništva.
Ali otvara i šire pitanje: što su HDZ i Most dogovorili na višetjednim pregovorima o formiranju koalicije?
Sukobi ekonomskih koncepata su možda najvažniji aspekt vođenja Vlade i premda je poželjno da se oni kombiniraju i međusobno nadopunjuju, ovakav rasplet događaja, naknadno formiranje ministarstva kako bi se zadovoljila jedna osoba, pa još osoba koja služi kao protuteža glavnom ekonomskom timu, otvara prostor za buduće sukobe i blokade.
Bit će natezanja oko svake odluke, oko svakog pojedinačnog prijedloga, primjera ili slučaja, ti potresi prenosit će se na cijelu Vladu, na HDZ i na njegov odnos s Mostom.
Ono što je na početku izgledalo kao idila, naglo je iznjedrilo kapacitet za dramu.