Kako je Stjepanu Mesiću palo na pamet da se usprotivi tvrdnji kako je komunizam bio zločin?
Nije li upravo on bio žrtva komunističkog režima, nije li godinu dana sjedio u komunističkoj tamnici zbog "neprijateljske propagande i hrvatskog nacionalizma", te potom na karizmi borca protiv komunističkog režima kasnije isplivao na vrh hrvatske politike?
Niti je jasno što ga je natjeralo da komunizam opravdava u paketu s antifašizmom.
"Nedovoljno odlučna politika vladajuće garniture kao da ne zna što bi s antifašizmom, kao da ga se srami, a desnica joj je nametnula svoje mišljenje da je komunizam zločin", prenio je Novi list riječi Stjepana Mesića iz Kućibrega, izrečene ovoga vikenda na obilježavanju godišnjice bitke hrvatskih, slovenskih i talijanskih partizana protiv njemačke okupatorske vojske 1944. godine.
Nikakva diploma, kazao je bivši predsjednik, nikome ne daje za pravo da mladima govori kako su fašizam i komunizam isto. "Komunizam i socijalizam", kaže Mesić, "nisu fizički likvidirali ljude na osnovu rasne i nacionalne pripadnosti".
Ali su likvidirali.
I to na milijune ljudi. Godinama i desetljećima. U svim zemljama u kojima je vladao. Negdje čak i po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, kao što je to bilo u Sovjetskom Savezu, Poljskoj, Mađarskoj, Češkoj, ali i u Jugoslaviji.
A kad nije fizički likvidirao, onda je zatvarao, mučio, kažnjavao, izopćavao, progonio, oduzimao ljudska prava, a da se ne govori o tome da je gušio slobodu mišljenja i slobodu govora, ograničavao slobodu kretanja i druženja, kontrolirao medije, sudove, policiju, vojsku, represivni aparat, otvarao logore i punio kazamate, zabranjivao političke stranke, poistovjećivao državu s Partijom, a građane potčinjavao državnoj volji.
Bio je to totalitarizam i diktatura.
A Mesić je bio njezina direktna žrtva.
Pa kako je onda mogao braniti komunizam tako što je odbio njegovo izjednačavanje s fašizmom, ali ga istodobno izravno povezao s antifašizmom?
Koji u svojoj biti nosi istu vrstu otpora prema totalitarističkim tendencijama jasno vidljivim u komunizmu, kao i u fašizmu.
Antifašizam je antitotalitarizam
Antifašizam nije predstavljao borbu za komunizam, premda je Komunistička partija bila predvodnik partizanskog pokreta u Jugoslaviji. To je bila - i po mnogo čemu još uvijek jest - borba za slobodu od diktature, represije, nasilja, jednoumlja, kulta ličnosti, progona unutarnjih neprijatelja, dakle svega onoga čime se služila komunistička vlast.
Bila je to borba koja je, podsjetimo još jednom, Mesića stajala jednogodišnjeg zatvora u Staroj Gradiški.
I upravo on sada javno poručuje kako "komunizam nije bio zločin". Vjerojatno to čini samo zato što Tomislav Karamarko govori kako je "komunizam bio zločin".
No, ako se itko na vlastitoj koži uvjerio u zločinački karakter komunističke vladavine - odnosno totalitarne vladavine pod krinkom komunističke idologije - onda je to bio upravo Mesić. Zajedno s Vladom Gotovcem, braćom Veselica, Franjom Tuđmanom i drugima, dok se taj isti komunistički režim bez oklijevanja obračunao čak i s hrvatskim reformistima u vlastitim redovima.
Mesić je u pravu kad tvrdi da je "u današnjoj Hrvatskoj nasušna potreba braniti antifašizam", ali nije u pravu kad taj antifašizam stavlja u isti kontekst s komunizmom. Jer, to je na tragu onoga što radi politička desnica: forsira tvrdnju kako je hrvatski fašizam prihvatljiviji od komunističkog antifašizma. Ili barem jednako prihvatljiv.
Ove Mesićeve riječi služe im kao gorivo.
Progon neprijatelja
Zanimljivo je da je bivši šef države sve do sada izričito odbijao poistovjećivati antifašizam s komunizmom, kao što je komunizam dobrim dijelom posve opravdano pokušavao odvojiti od fašizma. Ideologije koja je osmišljena isključivo za teror i ubijanje, dok je komunizam bio ideologija iskorištena kao pokriće za teror.
Za progon neprijatelja države, režima, partije.
Međutim, ti neprijatelji komunističkog režima također su nekad imali nacionalno, nekad vjersko, nekad rasno, nekad ideološko, nekad liberalno, pa čak i antifašističko obilježje.
Zbog toga se zločini komunizma ne mogu relativizirati zločinima fašizma, baš kao što bi antifašizam kao vrednotu trebalo odvojiti od ideje i naročito prakse komunizma.
Proteklih godina Mesić se uspio nametnuti kao zagovornik antifašizma i zaštitnik antifašističkih boraca koji su mu oprostili i hadezeovski staž i ustašku retoriku, promovirajući se u najžešćeg protivnika domaćih fašista i ustašofila.
I upravo zato bi i za njega i za hrvatsko društvo, a pogotovo za hrvatske antifašiste, bilo bolje kad bi komunizam ostavio izvan svega toga.
Tomislavu Karamarku najmanje treba njegova pomoć.